Iako su neki od nas već prije posjetili Vjetrenicu, svi smo se kao mala djeca radovali četvrtku. Posjetu smo dogovorili par dana ranije i po dogovoru se trebali naći ispred pećine oko 16:00 sati. Čak je i sam put do Ravnog bio izuzetno uzbudljiv, jer je put preko Imotice mala priča za sebe. Uz sunce i prekrasan krajolik ni uska cesta ni okuke nisu predstavljali problem.
U jednom trenutku na pravcu kroz Hrvatsku smo se svi u autu složili da s borovima uz cestu, koji se protežu par kilometara, ista izgleda kao neka stara rimska cesta i da smo se vjerojatno prebacili u neko drugo razdoblje.
Na ulazu u pećinu dočekao nas je Nikša, raspoložen i razgovorljiv. Kacige i šuškavci kao obavezna oprema dodatno su povećali uzbuđenje, jer se čini da ta Vjetrenica i nije mala maca.
Iako je vani bilo lijepih 30-ak °C u trenutku kada stanete na sami otvor pećine imate osjećaj da će vas silina vjetra i temperatura, koja zahtijeva debelu jaknu doslovno izbaciti u stranu. Bez šuškavca ni u ludilu unutra, složni smo svi.
Postoji stara predaja da je neki vlastelin svoju kuću napravio upravo iznad otvora pećine, jer je stalno strujanje zraka iskoristio kao prirodnu klimatizaciju. O tome svjedoče i ostaci zidova njegovog zdanja, te reljef na samom ulazu u pećinu, a koji je zapravo njegov nadgrobni spomenik.
Patite li od osjećaja klaustrofobije sami ulazak vam i neće biti baš jednostavan. Uski otvor i niski strop malo će vas zastrašiti i nećete ni moći zamisliti što vas očekuje kad nakon prvog zavoja vidite pećinu u njenom punom sjaju. Dvorane kakvih se ni najpoznatiji dvorci prošlosti ne bi posramili, veličinom i ljepotom.
Uska zavijena staza osvijetljena je tako da cijelo vrijeme imate osjećaj da hodate nekim čarobnim putem koji vas vodi u nepoznato. Od Vilinog guvna, preko Zlatne dvorane, pa do Turskog groblja i Hajdučkog stola, ostat će te bez daha od svega što vidite. Čovjek se zapita kako je moguće da priroda sazda nešto što ljudska ruka ne može. Boja u Zlatnoj dvorani čini se gotovo nestvarna, a oblici i teksture zidova, stalaktita i stalagnita, natjeraju vas pomisliti na strašno čudovište koje vas je progutalo.
U jednom trenutku je komentar „Kakva li je onda Postojna?“ izazvao salvu smijeha, te smo se svi složili da vjerojatno nije ni blizu ovoga što mi imamo.
Na samom kraju turističke rute imali smo čast i priliku vidjeti i tu famoznu čovječju ribicu. Ribicu koja se rađa s očima, ali ih s vremenom izgubi, jer joj i nisu baš potrebne. Ribicu koja se hrani mikroorganizmima iz vode i dosta joj je da založi jednom u deset godina. Priča kako je jedan znanstvenik držao jadnog stvora 17 godina bez hrane, te tako utvrdio da ona može točno toliko i živjeti prije nego umre, bila je šlag na kraju ove zanimljive pustolovine.
Prvo se zapitajte koliko vas zna za Vjetrenicu?
Drugo je pitanje koliko ste zainteresirani vidjeti je?
Smatrate li isplativim vidjeti nešto što vam je pod nosom, a otkrili su ga drugi prije vas i to oni koji su došli odnekud izdaleka?
A mi kao pravi svjetski ljudi hrlimo u neke druge zemlje otkrivati njihova bogatstva, a da i nismo istražili svoje dvorište.
Zaista, zapitajte se koliko nas zna za Postojnu u Sloveniji. A zašto? Zato što su pametni Slovenci davno shvatili važnost kvalitetne reklame, te svoj proizvod prodali kao nešto jedinstveno na našim prostorima. A nije tako. Vjetrenica je još posebnija, svojim bogatstvima i ljepotama. A ako ne i time, onda zato što je naša i što je nama pod nosom. I rekla bih „tako blizu a tako daleko“…. ako je ne znamo cijeniti.
Druga stvar koju morate vidjeti kada idete u Vjetrenicu manastir je Zavala. Na visini koja Popovo polje ima taman na dlanu smjestio se manastir s 4 kaluđera. Po priči jednoga koji nas je dočekao, spreman objasniti sve što nas zanima, neki od iskopanih temelja sežu čak do 4.st. a unutrašnjost manastira oslikana je prekrasnim freskama iz 17.st. Praznik za dušu i oči.
Posjeta Popovu polju je zaokružena i puni pozitivnih dojmova vraćamo se kući. Uvjereni da će mnogi od onih kojima ih prenesemo biti slijedeći na putu prema novoj pustolovini.
Ne propustite Vjetrenicu…