FOTO: Najstarija Čapljinka Anica Pažin ove godine proslavila 102. rođendan

Pred slučajem 102-godišnje Anice Pažin iz Čeljeva u čapljinskoj općini, padaju sva gerontološka stereotipija. Imala je težak život, dugo bolovala, godinama ne troši mlijeko i mliječne proizvode, voli slatkiše, obožava sladoled, višnjevača je obvezni aperitiv… Dakle, daleko od onog što karakterizira kavkaske stogodišnjake. Rođena je 18. veljače 1910. godine na Rotimlji u stolačkoj općini i prema našim saznanjima najstariji je žitelj čapljinske općine.

Dok nazdravljamo omiljenu joj višnjevaču baka Anica se tuži kako baš „nije najbolje“ ovog proljeća

''Nekako baš ko da će kraj biti.“ - veli Anica, dok je snaha Mira podsjeća da tako s proljeća govori već godinama.

''Dosta sam ja u mladosti bolovala. Sto su me puta djeca oplakala. Trides' godina čir sam bolovala. Jednom sam dva mjeseca u bolnici ležala, samo su mi grku vodu davali, ništa drugo nisam trošila. Nije bilo auto ko danas, ako ti neko dođi u posjetu morao je pješke, a najčešće niko. Čovjek mi nije pristajao da se operišem. On umrije, a ja do godinu dana velim sinu Boži da ću se operisati, tako i bilo.“ - govori Anica

Zanimljivo baka Anica po imenice pamti liječnike koji su je liječili.

''Koliko čujem samo je jedan još živ, dr. Ružić, drugi su davno pomrli.“ - veli baka, a zatim na pitanje o prehrani spremno ističe:

„Što čeljad jedu to i ja. Nešto oni ko valaj ne mogu, pa kažu – podaj babi, hoće ona, ne hudi babi ništa, ha, ha, ha… Dobro je doslen bilo, ma isto sam počela manjit… Pojede se moj jarane,  pojede. Ne mogu na vrata ako ogladnim, ha, ha, ha...

Četiri mi godine bilo stojim pred kućom u Rotimlji i zovem majku – majko što se ono testom doli crni? Eno dijete zaratilo, ono sve u rat odoše ljudi, kaže mi mater. Pamtim ko da je danas, četiri godine mi bilo! Nije se Bog zna ni jedan vratio, a odoše na Mostar.“ - ističe baka Anica demonstrirajući odlično pamćenje, a zatim sjećajući se posla i curovanja podvlači:

''Šćela sam se u dvadesetoj udat, ali nisu braća dala – četiri sam brata imala, kažu ko će ovce čuvat. Curovala sam do 29-te. Imala sam dobro momaka, dobrije i kršnije. Kad sam pošla za ovoga ljudi k meni dolazili - što će ti Grgo? Četiri sam prošnje vratila, samo njegove nijesam. Razbolje se mlad i zelen, deset je godina bolovao, a ni dana nije ležao.

Na Crvnju sam ovce čuvala, a koliba bila na Poljinama. Pet koliba bilo, tri hrvatske dvije srpske. Sve ko jedna duša bilo, lijepo se gledali…“ - sjeća se Anica

„Sve jede što i mi, samo mlijeko neće. Kad sam se udala 1975., našla sam je u postelji čir operirala, poslije je nije boljelo. Prije šest godina po noći pala i obje ruke slomila, zaraslo za mjesec dana. Od tada je dobro, a 103-ća joj je godina.“ - pripovijeda Aničina snaha Mira.

Baka Anica slabo čuje, ali još dobro vidi, pomogne nevjesti Miri udjenuti konac u iglu. Život je nije mazio, bila je kaže - i čobanica i stopanjica…

Anica Pažin, rođena Perić, s mužem Grgom imala je petoro djece – Zoru, Božu, Angelinu, Boju i Peru. Svi su živi, razasuti od Hercegovine preko Zagreba do Kanade. Zanimljivo Anica je stigla i kod kćeri u Kanadu. Sin Božo koji se zbog brige o majci i baki, nakon očeve smrti odlučio vratiti iz Njemačke, kaže da je i njegova baka Mara, aničina svekrva, živjela stotinu godina.

''Kako znam za sebe brinem o stogodišnjim babama.“ - veli u šali Božo.