FOTO: Gostiona Moro i neke priče o jegulji

Na ulazu u Trebižat iz smjera Čapljine , na samom  vrhu uspona, konji bi se uspuhali, stenjali,  a ondašnji kamioni  bi  prokuhavali i usporavali. Kočijaši i vozači bi se zaustavljali  privučeni mirisima ribe. Nije bilo boljeg mjesta za gostionu. S lijeve strane, uz perivoj čempresa i danas stoji zavučena  skladna građanska kuća sa velikim dvorištem u kojoj je pola stoljeća bila gostionica Moro s reklamom ''Gostionica Izlet kod More Trebižat'' koju je oslikao gluhonijemi slikar Krešimir Storelli iz Čapljine. 

Pitomci starojugoslovenske  vojske iz Bileće su 1941.g. palili  sve hrvatsko  od  Dubrava do Trebižata. Tako  je izgorila  gostiona, ali ju je Moro brzo obnovio. Gostiona je radila sve do 1970. godine. 

Andrija Moro
Trebižećanin Andrija Moro, rođen 1892.g.,   strastveni kockar, kartao je sve od Mostara, Splita pa do Boke Kotorske. Priča se da ga je jednu noć ludo pošla karta, pokupio je velike novce  i stao s kockanjem. Godine 1926. otvorio je gostionicu  uz podršku svoje žene Milice rođene Prusac   iz Metkovića.  Kockarsku strast zamijenio je ugostiteljskim žarom.   Kasnije bi samo ponekad mlađima pokazivao kako vlada kartama, kako se rade trikovi, kako se napravi lepeza, kako  ih promeće između prstiju na kojima su blistali  zlatni prsteni pečatnjaci. 

Gdje se sve lovila jegulja
Po jegulju bi se Moro isprva  vozio  biciklom s košarom, a kasnije motorom sve  do Krupe, pa Karaotoka, ili desnom stranom Neretve   do Ploča. Njegov se motor  Cindap (Zuendapp)  nije gasio. Moro je kupovao  jegulju i od sumještana  iz Trebižata koji su je lovili u istoimenoj rijeci. Pa uostalom i rijeka Trebižat  dobila je, navodno,  ime po starotalijanskoj riječi Trebizatto  što znači jegulja-reći će Trebižećani:  „Najbolja je jegulja iz naše  bistre vode, iz naših jazova  bez mirisa mula iz blata.  Ljepše je vidjeti kad se iz jaza vadi vrša jazarka u kojoj se uvija klupko od desetak kilograma blistave  jegulja, među njima pokoja žućka. Ta je bila svakako bolja od one iz Čapljinskog blata  gdje bi  je ljudi poput Mije Praljka zabijajući jake ručetine čupali  živu iz blata“. 

Moro je nabavljao   i šarane  ljuskare, žućkaste , slatke kao šećer, koji bi bili teški i preko 25  kila. Lovili su se u Hutovu blatu i na Krupi , rijeci koja teče u dva smjera , malo iz Hutova blata u Neretvu, a malo iz Neretve u Hutovo blato. Ribari bi odlazili u lov koji bi trajao danima, razapinjali bi šatore,  spavali u njima.  Nerijetko bi se moglo susresti ponosnog ribara kako se vozi kroz selo na biciklu sa ulovljenim šaranom ljuskarom dužim od rame.

Boško Raič,  devedesetgodišnji ribar  priča kako se jegulja lovila na Krupi u mrežama za jegulja, tratama, drvenim vršama, o organiziranom „privrednom“ izlovu.  U jesenskom lovu  kad jegulja krene na mrijest nalovilo bi se i 26 tona, a dnevni ulov je bio do 12 kvintala. Jegulja se ranjala-čuvala u burećima. Po jegulju bi dolazili Talijani sa kamionom-cisternom i živu je vozili u Italiju.

Gdje se sve jela dobra jegulja
Stariji pričaju kako se na jegulju  išlo  kod Marka Primorca u Čapljinu, u Karaotok, u  restoran  na Krupi. Dobra se jegulja jela u  Adriji u Metoviću,  u Pećini i kod Teta Olge u Pločama, kod Buđonija u Momićima,  u restoranu  Delta u Opuzenu, u Vrilu u Prudu. Naposljetku kultno i medijski istaknuto mjesto za mlađe generacije je postao restoran  Mate i Đuđa u Vidu ili Villa Rustica  u Mogorjelu.

Lokalni gurmani traže isključivo  domaću jegulju; ispitivaju je li jegulja  iz  Trebižata,  Neretve, iz jezera Kuti ili pak iz Norina… Trude se  razabrati  da nije neka prevara. Znaju je navodno prepoznati po  izgledu i okusu.

Izbjegavaju jesti onu šibensku, odnosno onu iz Krke,  Zrmanje, Vranskog jezera, a ne do Bog onu   crnogorsku sa Skadarskog jezera, kažu puna je dlaka, tvrde kože, teško se kuha, kao da je križana sa ugorom. Ljubitelji bježe i od one iz uzgoja.

Kako je Moro čuvao jegulju
Moro je jegulju dovozio živu u mreži. Jegulja bi se uvijala u klupku težine do 20 kilograma. Držao ju je u maloj čatrnji, ukopanoj  ispod gostionice. Inače ljudi su prije držali jednu jegulju u čatrnji jer je jegulja dobar čistač.  Uvijek je bilo luga i sezonskog smokvina lista za njeno čišćenje.

Neki nikako da se ''navuku'' na neka jela
Žene iz doline Neretve bi imale uzrečicu „Jegulju  u teći, ali  ne u snu“. Vjerovalo se da je jegulja u snu predznak  neke nesreće.

Slatkorani  ne mogu shvatiti kako su mnogima gadljiva neka jela  poput jegulje ili  tripica, janjećih i telećih (na lešo), ili vinogradarski puževi, liske, žive kamenice. Odbija ih čak i miris janjetine. Nekima je mučna i pomisao na jegulju u kojoj vide vodenu zmiju, blavora, poskoka,  pa ih nikakav način spremanja ne „navlači“ da je probaju. Doduše, i najvećem bi se „fanu“  bar malo ogadila jegulja  kad bi pogledao film  po djelu Guntera Grassa „Limeni bubanj“   u kome klupko  jegulja izjeda i glođe odsječenu konjsku glavu uvlačeći se i izvlačeći iz očiju, ušiju, usta, nozdrva, proviruje kroz  oglođanu lubanju.

Gdje god se lovila, jegulja je , svježa ili sušena, ljudima značila opstanak, život, kalorije, energiju, preživljavanje kao što se i sušena svinjetina ili bravetina raspoređivala čitavu zimu i bila uz lisku  jedini mrs u raštiki, grahu, krompirima.

U More su salata i kruh bili  besplatni.  Pilo se uglavnom crno i bijelo vino, špricer i rakija. Vino su Mori dovozili ljudi iz Međugorja u bačvama poredanim na zaprežnim kolima.  A uz jegulju bi se servirala pura od domaćeg kukuruznog brašna  mljevena na vodenom mlinu u Strugama, pura koja sastruže i očisti crijeva.   Moro je pored ribe pržio i velike šnicle, jedan šnicl - jedna tava. Međutim,  miris pržene jegulje ili šarana koji se širio stotinama metara daleko od gostionice nadjačavao je miris mesa.

Jegulja pržena u tavi - najmoćnija hrana
Rijetkost je da više netko naručuje jegulju prženu u tavi  kako ju je prije pola stoljeća najčešće spremao Moro.  Kako su ljudi tada slasno jeli jegulju koja se kupala u ulju i u svojoj otopljenoj masnoći. Na jednom mjestu slivena  silna energija za sve napore za ljude koje kući nije čekao  frižider , kauč, daljinski i televizija, već motika. A danas umorni i razočarani  Trebižećanin  kojemu treba i tjedan da ulovi jednu poštenu  jegulju, prigovara svojima  koji po čitave dane leže i gledaju turske serije : „U mojoj kući radimo samo ja i frižider“.

Jegulja u brudetu - moćnija hrana
Sada se svi natječu tko će spremiti  bolju kombinaciju brudeta  od jegulje i žaba.  Žabe su tu da  spašavaju stvar jer  upijaju visokooktansku masnoću  jegulje koja se sažima sa životnim  crvenosmeđim točom od  maslinova ulja,  rajčice, luka, ljutice, lovorova list, vina ili kvasine, kako ko nabaci. To je brudet koji razabire, liječi  i traži rujno vino.  Ali sve jeguljine masnoće ostaju u teći, a još je tu dodano  i maslinovo ulje. Taj toč traži i dosta kruha. I eto energije svih vrsta. Opuzenac  će reći:  „Jarče, Irude, Nema brujeta do našega. Šibenčani naprave nekakvu blijedu riblju juhu, i to zovu brudetom, vrag ga odnija“

Oni proždrljivi, a slabija želuca moraju prije spavanja u blizini imati sode bikarbone, gastala ili svemoćno civilizacijsko dostignuće- Coca Colu koja razgrađuje i ubija dobro i zlo, pa i jeguljine masnoće. Moro je imao sreću ili nesreću što se Coca Cola na  našem tržištu pojavila kad  je zatvorio gostionu.

Jegulja s ražnja - moćna
Najbolji gurmanski  doseg  je  jegulja odabrane veličine pripremljena na ražnju , onako se narezana  rumeni  dok se vrti na sablji  iznad  sjajna žara po kome se cijedi njena masnoća (rješava se viška kalorija) ,  cvrči  i širi mirise koji prodiru u genezu čovjekovih čula. Kuhana jela su  najdorađenija civilizacijska faza evolucije u prehrani. Zato je prilog jegulji sa ražnja  blitva kuhana s krumpirima, zalivena maslinovim uljem zlatne boje tradicionalno pripremljenim (zrele crne masline  par dana u moru). To ulje  traže stariji ljudi koji nisu navikli na zelenkasta djevičanska oporija  ulja od iscjeđenih polusirovih maslina, moda  koja  nam se nametnula iz Italije, uvežena preko Istre, pa nadošla sve do Neretve. Oporo ulje, djevičansko, puno antiksidansa, dobije se s manje muke, a kako stvari stoje produžit će nam život na bar stotinu  godina.

Sušena jegulja - poseban ukus i dodatna snaga
Moro bi poprečno narezanu ili uzduž rastvorenu usoljenu jegulju lišenu otrovne krvi sušio  u dimari na način kako se suši svinjsko meso. Prodimljenu i osušena jegulju bi  u hladne zimske dane spremao sa raštikom i krumpirima. Nije poznato koliko energije  jegulja izgubi  sušenjem, ali ovo jelo je bilo „light“ u odnosu na ostale načine spremanja jegulje.

Da ne bismo pomisli kako je jegulja lokalni specijalitet i lokalni endem, ona je tradicionalno jelo u zemljama uz Sjeverno more. Restorani u Hamburgu nude jegulju kao specijalitet. . Kao što se na našim sajmovima prodaju roštilji , tako se i tamo prodaje piljevina , drvo i oprema (bačve) za sušenje jegulje .

Povijesna misija jegulje
Tko je u gladne dane mario za lešo hrane od kojih se umire, od kojih se postaje pothranjen, ili se u vlagi i smrzotini dobiva i tuberkuloza.  Znaju svi za vlak bez voznog reda , za slavonske magle i u njima dalmatinske hrane na lešo, prehrane bez obveznog špeka sapunjara debelog 10 cm. I eto raznih boleščura. Negdje šesdesetih kad je došao prvi televizor u gostionu, Moro gleda kako slavonke poskakuju u kolu, pjevaju, ciče, vrište, a na njima skupa svilena izvezena narodna nošnja, zlatnici:

„Lako je njima pjevati, skakati, najele se špeka, kulena, sira..a ovi naši polugladni ribari uz more,  pojedu tek pokoju srdelu, čuvaju energiju počivaju u hladu pjevajući  tužne pjesme o moru, o galebu…“ Ili kad Oliver na koncertima zapjeva pjesmu bivšeg rudara,  jakog Toma Jonesa. Delilah (Dilajla) , ali samo na pola minute, jer, kaže,  kako bi osjećajni  ljudi s mora  skapali od nemoći kad bi pola sata pjevali tako grlate pjesme.

Ljudi su tada fizički radili pa nisu bježali od  jakih masnoća. Kažu da je jegulja skoro kao janjetina napravila najveći  pomor u redovima socijalističkih direktora (nazivani gušanjerima),  posebice onih težačkog podrijetla. Svako malo moglo se čuti za nečiji infarkt (ili  infrakt - kako bi narod lakše izgovarao). Jedni su odlaskom na funkciju  odbacili motiku, drugi pušku  izlazeći progladnjeli iz šume. Navukli bi odijelo, a nastavili  jesti kao da još kopaju pa bi se doslovno gušili u masnoćama. Koliko bi ih preživjelo da je tada bilo klinike Magdalena i ugradnje stand-ova , tih spasonosnih cjevčica.  

Jegulja svuda oko nas - nekad bilo
Kamioni Magirusi, Fapovi i dajcevi (Deutz) su  provozili neretvanski građevinski pijesak (pržinu)  , izravno utovaren , još pun vode. Dok bi vozači objedovali kod More, djeca su se verala po kamionu radoznalo promatrajući  kako se u mokrom pijesku izvija mnoštvo malih jeguljica. Danas  u Neretvi  nestaje  pijeska, a nestalo je i jeguljica.

Na  internetu  se može pročitati da   jegulja naraste i do 133 cm, da bude teška do 6,5 kg,  a stara do 88 godina. A sve se više može pročitati da su se nekad vadile stotine kilograma jegulje u Krupi, u Kutima, Vidu, ali i da  je jegulje sve je manje i manje

Svi se pitaju:  Gdje je nestala jegulja? Zašto je nema kao i prije? Pa , svi love, nema zakona ni pravila, riba je jednostavno-izlovljena.  Ali prije se lovilo još više, donosile su se stotine kilograma, mreže su razapinjali preko čitave rijeke. Govori se kako su ljudi dole niže, prije ušća  pregrađivali Neretvu mrežama pa bi se nalovilo  sitne  jegulje kojima bi se hranile kokoši.

Krivci za nestajanje jegulje
Jadikuje se, krivi su pesticidi. Možda i jesu, ali Neretva je do 1990. godine bila izloženija i zagađenija raznim industrijskim pogonima sve iznad Mostara pa do Ploča. Možda je uzrok u globalnim klimatskim promjenama i poremećenim prirodnim tokovima, ili promjenama magnetskih polja, zračenju mobitela, satelita, brojnim preletima aviona. A možda su jegulje zbunjene  gradskim svjetlima Ploča, Rogotina, Opuzena, Komina, Metkovića, Čapljine. Jegulja bježi od javne rasvjete od koje se ne vide zvijezde vodilje.  Ne zna se više kad je dan, kad noć. Pivci ne čekaju zoru već kukuriču čitavu noć. Ali, hajde ti uvjeri gradonačelnike da  se ne natječu koji će pred izbore  nasaditi više stupova javne rasvjete.

Jegulja je primjerice  isčezla  i u Vranskom jezeru (Pakoštane)  gdje se nekad ugor i jegulja lovili  u velikim količinama.  Na kraju sila bi se nataknule gliste,  napravila bi se omča, pa bi se  trstina  zabacivala i odmah vadila i pri svakom povlačenju bi se zakačila pohlepna jegulja.

Ljudi se čude kako čovjek oboli.  Bolje bi pitanje bilo kako je čovjek uopće  zdrav , a za to trebaju besprijekorno funkcionirati  znanosti neobjašnjivi brojni sustavi.  Isto tako  treba se čuditi kako jegulja migrira deset tisuća kilometara do Sargaškog mora, tamo se izmrijestiti i ugine, a kako se njihova  mlađ zna vratiti na Neretvu, Trebižat, Krku, Zrmanju…..

A možda  jegulja ne zna koristiti  Google karte, ili ne zna  na Google upisati Neretva, Trebižat, Krupa ili  Sargass sea, more usred mora, pa se i ne snalazi  u ovom poremećenom svijetu pretjerano ovisnom o Billu Gatesu, HP-u, Microsoftu, Googlu.

Miris Morine gostione
Moro bi ugošćavao kamiondžije, znali bi doći nogometaši Veleža, Dinama i Hajduka , tu bi nailazila  gospoda, direktori, umjetnici,  težaci.  Svima je bilo zajedničko što su  bili ljubitelji jegulje. Za sve se gostioničare govorilo  da su suradnici Udbe, da im je Udba omogućila da rade,  jer su gostionice čvorišta  svih priča i mjesta gdje se sve može doznati i svakoga snimiti. Ali, Moro nije bio udbaš iako je ugošćavao i udbaše, one s višim činom  koji su se  volili nadojedati jegulje, ili one niže mršavije doušnike  koji su povazdan  snimali beznačajne razgovore ispijajući špricere ili pak vlažeći  usta lozom.

Iako  je od zatvaranja gostione prošlo trideset godina, i danas,  zastane pokoji putnik i upita za Moru i za gostionu.  Sjeti se gostioničara koji nije imao radno vrijeme,  kojemu je bilo sasvim ljudski probuditi  se u dva u noći, izvaditi  živu jegulju iz čatrnje  i  napraviti obrok gladnom putniku namjerniku što mu ne bi napravila ni vlastita žena, pogotovu ova moderna i emancipirana.  Još i danas iz zidova Morine gostionice izlazi  miris  jegulje  upijan  desetljećima.

Zabilježba
U Morino vrijeme nije bilo interneta, pa ništa o Mori i gostionici ne možemo pronaći pomoću  google search. Danas imamo Internet , a nemamo  jegulje. Sve je manje i onih putnika koji zastanu i  upitaju „Jeli živ Moro, jeli ovdje negdje bila njegova gostiona.“ Ali, možda će  se  i ova priča o jegulji  i  gostioni Moro prikačiti  na www...