Struja naša svagdašnja!

Došla je iznenada. Kao što je i nestala  6 dana prije. U nevjerici  sam gledala u sijalicu od 60 W kao da to čudo modernog doba i kao da je vidim po prvi puta u životu. Zasvijetlila je i obasjala  nas, u neku ruku čupave  i izbezumljene. Struja! Došla je! Ma kakvi, ovo će nestati prije nego što je doslo! Ništa ja ovo ne vjerujem. Dok je ne bude bar tri dana ne pika se!

Pomislila sam kako se nikada više neću žaliti na visinu računa, koliki god bio. I kakvi god moji argumenti bili, koliko god opravdani ili neopradani, nikada više neću reći da je nepravedno toliko je platiti. Oooooo, u kakvoj sam zabludi zivjela. Isplati se, isplati!

Toga dana kada je nestala bila je skoro obična subota, ako zanemarimo da je padao snijeg i da se to događalo u prosjeku svake tri godine. Da sam u tom trenutku znala što nas čeka mislim da bih odmah potpisala kapitulaciju. Ali....nekada je skoro najbolje rješenje ne znati što te čeka.

Poanta je sljedeća: Je li moguće da nestankom struje nestane i sav koncept normalnog života na koji smo navikli i koji uzimamo zdravo za gotovo?

U svom prosječnom danu tu istu koristim konstantno. Trošim toplu vodu, otvaram i zatvaram hladnjak u kojem su namirnice, gledam tv, koristim internet, grijem se, palim i gasim svjetlo, punim mobitel, uključujem perilicu... Nemali je broj razloga zasto mi struja treba da bih normalno živjela. Sve je na struju. I samo jednim jedinim TOK – gubim sve.

Sada dok ovo pišem vratim se par dana unatrag i zapravo se nasmijem cijeloj situaciji. Sjetim se kako je moral u određenim trenucima toliko padao da se činilo da nam nema spasa. Smiješno zaista, ali dogodilo se. I bilo je tako. Uspiješ se ugrijati, jedeš, družiš se, prohodaš... Ali  pitanje glave mi je bilo najteze riješiti. U jednom trenutku sam se smijala kao luda dok su već sljedeći trenuci uspjeli iznjedriti  „poskoka na dvije noge“ . I tako ukrug.

I tako šest dana. Šest dana mraka, hladnoće i izolacije. Mada svakako moram napomenuti da se vjerojatno u jednom određenom periodu vremena nije pojelo mesa koliko se pojelo za tih šest dana. Potrošile su se zalihe koje su trebale trajati sljedećih mjesec-dva.

Zaključila sam da trebam kupiti zimske čizme, da bar sa stilom prohodam po snijegu. Zaliha svijecć, baterija, plinskih boca i grijalica je neophodna. Sve to negdje u garažu pa neka se nađe, ne daj Bože da zatreba.

Ukućane obasjane plamenom svijeće upitala sam:  „Što ćete prvo napraviti kad dođe struja?“ „Okupat ću se.“ bio je jedan od odgovora. „ I onda ćeš se prikačiti na Facebook naš svagdašnji  i objaviti status – Okupao sam se.“, rekla sam uz smijeh, da bi sljedeći komentar bio „Imat ćeš garant odmah 100 like-ova.“.

I bilo je tako. Hladnjaci, doduše prazni, su uključeni, toplom vodom smo sprali stres i nervozu, sijalicama obasjali mrak, internetom i tv-om otvorili prozor u svijet. Ali, u glavi... E,  tu mi je malo duže ostalo prazno i hladno. Iako sam nakon dva dana grijanja bila dovoljno vraćena u normalu, stresla bi me jeza kada bih se sjetila tih 6 dana.

Ne znam što reći. Postoji li uopće način za pripremiti se na ovo. Mislim da ne. Osiguravanjem zaliha možemo samo ublažiti pitanje stresa koji bi se pojavilo ukoliko, ne daj Bože, dođe ponovno do nečeg sličnog, ali pripremiti se u potpunosti je nemoguće. Nestanak struje te zaskoči sa leđa i obori na pod pa se kao bubašvaba koprcaš i pokušavaš okrenuti.

Ja sam kapitulirala. I onoga trena kada je napokon došla, toliko sam otupila da više ne znam jesam li bila spremna za njen povratak . Koliko sam dana još mogla izdržati bauljajući uokolo bez nje i pitajući se što uopce prvo napraviti kada ista, kraljica energenata, konačno dodje.