Predstavljamo: Čapljinac Petar Obradović, košarkaški sudac Eurolige

Na terenu je strog, ozbiljan, odlučan. Kažu – i pravedan. Možda je baš zbog svega toga danas u samome vrhu europskih košarkaških „djelitelja pravde na terenu“.  Čapljinac Petar Obradović u privatnom je životu potpuna suprotnost imidžu ozbiljnog suca koji se veže uz njegovu profesionalnu karijeru. Ovaj inženjer medicinske radiologije ne libi se u dobrome društvu uzeti mikrofon i zapjevati, kaže – rocker je u duši; obožava motore i vjetar u kosi , nekada se i sam bavio košarkom i nogometom, sada rekreativno igra tenis s prijateljima.

Otkriva nam da je njegova sudačka karijera  počela 1994. godine.

''Tada sam, na seminaru u Širokom Brijegu, položio za košarkaškog suca. Slijede utakmice Herceg-Bosne. Velika finala između „Brotnja“ i „Širokog“, na kojima sam i ja rastao, pekao zanat. Godine 1999. polažem za FIBA suca i sudim svoju prvu međunarodnu tekmu u Varni, u Bugarskoj. Uz domaću, kreće i druga najjača liga u Europi – Goodyear, u kojoj sudim od samog početka. Potom 2004. ulazim u top-skupinu sudaca, u Euroligu, i tu sam do danas. Nadam se – još dugo. Bože, podrži!'' - istiće Obradović

A priznanja za Obradovića stižu. Jedno od najvećih, svakako je i nedavni angažman na Eurobasketu 2011. u Litvi koji se igrao koncem kolovoza i početkom rujna, a izabran je i za potpredsjednika sudačke komisije pri Košarkaškom savezu BiH.

Otkriva i svoju formulu o kriterijima suđenja.

''Sve ovisi o utakmici. Postoje utakmice u kojima moraš primijeniti stroži kriterij, a u nekima – mnogo blaži. U tome i jest kvaliteta suca- prilagoditi se situaciji na terenu. Što brže u tome uspiješ, to si kvalitetniji.

S nezadovoljnicima s tribina uvijek se dobro nosio. Shvaća to, zapravo, kao normalni dio svoga posla.

''Fizičkih napada, na sreću, nisam imao, a verbalna vrijeđanja – normalna su pojava. Ljudi plate ulaznicu, psuju, vrište, isprazne se i – odu kući mirni. U neku ruku, ja sam im terapija. Umjesto apaurina!''

Pitamo Obradovića – iz iskustva,  gdje je najbolja, gdje najgora publika?

''Pa, valjda je to svima jasno! Zna se! U Čapljini - najbolja! Prava košarkaška publika. Najgore nema. Publika može biti samo dobra i bolja. ''

Tako, kaže, njegov odnos s publikom, varira – od ljubavi do mržnje. Baš kao i u svakoj vezi. Zna mu se dogoditi da je s publikom toliko „prisan“ da s njima dijeli košpice. Koje, pak, nikada nije odbio.''

Dodaje da je činjenica da se nijedna utakmica, ma koliko neki mislili drukčije, ne može suditi bez pogreške.

''Poanta je u tomu da te pogreške nisu namjerne i da ih se svede na što manju mjeru. Ako se tako radi, onda nema nikakvih posljedica – ni po suca, ni po klubove. Pobijedi bolji.''

Na terenu, priznaje, ima respekt prema igračima, a strah…

''Kada vidiš koliko znoja, truda, novca, ljudi ulažu da bi uspjeli, onda to moraš cijeniti. Naravno, to i ja očekujem od druge strane. A strah? Pa, više se oni mene plaše.'' – ustvrdio je kroz smijeh.

I sam je jedno vrijeme igrao košarku i da je, kojim slučajem, ostao na toj strani košarkaškog terena, sigurno bi, tvrdi,  igrao na mjestu playmakera. Nikako centra jer, jednostavno, ne može „dokučiti“.

''Kao i sva druga djeca, počeo sam s nogometom. Nastavio s košarkom. Sada se, s Dadom i Željom, mučim na tenisu, ha ha. Pogodim pokoji forhend. Naučit ću i bekhend.''

Nekad je bio, došapnuli su mi njegovi prijatelji, i sam vatreni navijač . Spremno priznaje…

''Da… Od utakmica nekadašnje Republičke lige u Mostaru i Opuzenu, jer Čapljina nije tada imala dvoranu, do jugoslavenske Prve B lige u Čapljini. Vatreni navijač s vatrogasnom sirenom. I, naravno, vrištao sam, galamio na suce. Bez toga nije išlo!''

Za Obradovića se može ustvrditi da je, jednom riječju - hiperaktivan. Uz posao inženjera medicinske radiologije, tu su sudačke obveze, pa hobiji…Sam za sebe kaže da je samo vrlo vrlo brz i da , zapravo, ni sam ne zna kako sve stigne. Glazba mu je jedno vrijeme bila hobi broj jedan. Bio je frontman benda „Gusari“. Ni sad mu nije ništa neobično na nekoj fešti, uzeti mikrofon u ruke i zapjevati. Baš kao i juriti na motoru…

''Kada me glazbenici iz ovih krajeva vide na nekoj veselici, hvataju se za glavu. – Evo ga opet! Što ću kad volim mikrofon! Moj prijatelj Pero Križanović to najbolje riješi. Odmah me prozove, „otprašimo“ koju i – adio… Inače, privatno slušam, rock glazbu. Na njoj je odrasla moja generacija. Hvala Bogu! Uz nju, naravno, ide i vjetar u kosi.''

Kao vrhunski sudac, pak, mora biti i u izvrsnoj tjelesnoj i psihičkoj formi i trenira, kaže, skoro svaki dan – od trčanja do teretane.

''Imam četiri testiranja tijekom godine, plus utakmice. Moraš biti u ritmu, imati odličnu kondiciju. Uz to, vrlo važnu ulogu igra i prehrana. Na mojih 1,87 m, mogu imati maksimalno 87 kilograma. Pa, izvoli ti jesti janjetinu, a obožavam je!''

I na koncu, prokomentirao je par odličnih sezona „Čapljina– Laste“, što se potvrđuje i na samome početku novoga prvenstva.

''Forza, Čapljina! Napokon se Čapljina vraća gdje joj je i mjesto – u sam vrh bh. košarke. Nedavno su moji gosti bili direktor Eurolige gosp. Kostas Rigas i još neki ugledni ljudi iz područja košarke, i ostali su više no iznenađeni kada sam im nabrojio košarkaše i košarkaške stručnjake iz ovoga kraja. Istina, mali grad, ali veliki košarkaški centar. Tako mora biti i ubuduće. Ipak se kreće!''

Ja sam treće dijete u obitelji
O sebi privatno, Obradović, u šali, iznosi neke pojedinosti:  ''Oženjen. Otac dvoje divne djece koja me ne slušaju. Supruga sve to povezuje u cjelinu koja dobro funkcionira. Eto, dakle, troje djece, uključujući mene, nije lako paziti. Zato, Veki (supruga Vesna, op.a.), pusa…''

Jeruzalem nedodirljiv
Košarka mi je omogućila proći cijelu Europu, dio Azije i Afrike. Upoznao sam ljude, gradove, običaje, toliko različite od naših. To se ne može platiti ničim. Južnjačke sam krvi, pa su mi zato gradovi poput Tel Aviva, Lisabona, Barcelone, Rima, Istanbula – vrh vrhova. Ako već moram birati, Lisabon i Tel Aviv su iznad svih. Naravno, što se emocija tiče, Jeruzalem je nedodirljiv.