Hercegovački ćaća

Kameni eksterijer i nemilosrdna bura stoljećima su u ovim krajevima odgajali silan temperament koji nije ostavljao puno mjesta emotivnosti. Gafovi sentimentalizma ovom podneblju praštali su se samo kao plod nekakvog trenutačnog domoljublja koje se kroz turbulentnu prošlost ispoljavalo često i u obilnim nanosima.

Ostavština našeg oratorstva, poznatih i sačuvanih epova ili poema govore nam također da je okosnica hercegovačke pisane riječi i usmene predaje oduvijek bio neizostavni i nezaboravni pejzaž, kad bi se kao na štriku iznad sarnjača poredale slike začudne ljepote koja je jednostavno morala ostati zabilježena u vihoru vremena, te običaji i povijest naroda, kao i njeni nepredivljivi tokovi.

Majka se u poeziji spominje ponekad, predstavljena poput stamenog stupa u atriju patrijarhata od čije se ćoškove naslone svi članovi obitelji onda kad je najteže. Majka je milostiva, brižna, tiha i pobožna. Nikad nametljiva, a uvijek prisutna. Majku se štuje duboko, ali se pokazuje rijetko. Kad baneš pijan iz birtije u rano jutro skupa sa suncem, dok ti ona izuva čizme strpljivo.

S druge strane, otac, odnosno ćaća iz tih godina, bio je centralna figura svake obitelji, a o kojem nema gotovo nikakvih zapisa. Ćaća je sjećanje koje miriše na sažvakanu škiju dok dolazi s polja razgrćući crvenicu pod nogama. Ćaća je strahopoštovanje. S ćaćom se ne priča puno, ali pogledi govore na tisuće riječi ako znaš dešifrirati inat i gordost u kojima nema niti trunke površnosti. Ćaća je rezbareni junak, obično gorostas kao i svi Hercegovci, s brojem cipela kao omanjom lađom. Njegova strogoća imponira i sjećaš je se i danas, mada je umro već davno. Svaki tvoj loš potez kroz život vraća te pred njegove oči kao pred najbolji rendgen.

Volio si ga puno, ali rijetko ste jedno drugome to govorili. Gotovo nikad. Emocije su bile naramak nečega što je donosila rodbina iz Bosne ili Zagreba. Oni su se pretjerano cmakali naočigled i javno upražnjavali stvari iz sektora senzibilnosti za koje si naučio da se događaju samo kad si sam. Te neke suze i tome slično. Ni na njegovoj sahrani nisi plakao u groblju nego u jastuk. Da je onakav isheklan ružama kasnije bio za višestrukog cijeđenja, nitko nikada neće saznati.

Otac po mjeri prošlosti i budućnosti

Ćaća moderne današnjice je sačuvao tradicionalnost u svojim dlanovima, ali su mu djeca istopila čelik kojim je okovana ta funkcija osovine u kući. Zna ljekovite rečenice i načine za nježnost. To je onaj ćaća kojeg si kao mali gledao ko Boga dok ste negdje u gostima, da ti obrvama odobri da možeš uzeti jedan keks sa stola, a danas on prihvaća da su ga vlastita djeca svojim entuzijastičnim krilima prerasla, dok traži od njih savjet za novi televizor ili s uvažavanjem sluša njihovo mišljenje o političkom stanju u svijetu. Nataloženi geni ponosa, međutim, nikad mu neće dozvoliti da ih izravno pohvali u lice, ali će zato oduševljeno gnjaviti svu svoju raju u firmi ili na boćanju sa dostignućima svojih prvaka.

Kćerke u Hercegovini danas imaju ogromnu ulogu u odleđivanju sante očinstva. I inače posebna familijarna spona ženske djece i očeva od inače uobičajenog hladnog i rezolutnog pater familiasa oblikovala je novu formulaciju ćaće. Ćaća je jedina osoba koja će ti za u žurbi zgužvanu pundžu na vrhu glave reći da izgleda kao najljepši puding. Ćaća je onaj koji zbog tebe odjebe čitavu tračersku mahalu i stoji te, ma o čemu da se radilo. I mada bi te često išamarao toliko da te ni Sando staklar više ne može slijepiti, ćaća će durati strpljivo.

On je onaj čovjek s kišobranom koji se topi sat vremena čekajući Autohercov autobus da ti pošalje na fakultet malo pršuta i grožđa. Ćaća te čeka uznemiren dok ne dođeš kući iz Posušja sve u svojoj glavi smanjujući onaj grudski, opasni pravac i zamišljajući da nisi sjela u nikakav spušteni, bijesni bmw. Ćaća ne vjeruje da upražnjavaš seksualne aktivnosti, ali u sebi se moli da obavezno koristiš kondom. Ćaća te ne gnjavi s pitanjima kad ćeš se udati, jer kad taj tren dođe plakat će ko veliki. Gdje god da živiš, on će doći da ti ubije skakavca na zidu kojeg se plašiš. I kakvo god sranje da ti se događa, na njegov zagrljaj i fotelju uvijek možeš računati.

Mnogi divni ljudi koje znam odrastaju godinama bez oca. Neki su poginuli u ratu, neki umrli tragično ili spontanim redoslijedom života, ali brojni od njih danas ne mogu vidjeti u kakve su velike i posebne ljude izrasli njihovi nekadašnji klinci. Dok vam se ne dogodi sličan scenarij, nemate pojma koliko ste bili sretni s njihovom prisutnošću, kojoj niste pridavali bitan značaj jer vam se činilo da će biti tu zauvijek.

Mnogi urbani klinci u predahu između virtualnog svijeta u kojem sve češće obitavaju i medijski-senzacionalističkog ludila koje na pijadestal uporno gura iskrivljene vrijednosti ionako heravog društva, svoje roditelje ne respektiraju na način kakav zaslužuju. Ne razumiju njihove duple smjene da bi im osigurali knjige i odjeću, ne tangiraju ih rate od kredita i žuljevi na rukama. Zaokupirani sami sobom rijetko nađu vrijeme da im kažu koliko ih vole.

A jednom ih više neće biti. A znaš kad obično pomislimo na to? Onda kad ih zaboli.

Kad jednog hercegovačkog dobrog diva od skoro dva metra spoje na infuziju na Bijelom Brijegu. Kad mu dijagnosticiraju kakvu malignu bolest. Kad ga odvezemo u Fojnicu da odmori umorne kosti.

Očevi ovog podneblja prošli su metamorfozu konzervativnosti koja je u sebi ujedinila stroga pravila nekadašnje Hercegovine, pronoseći svojim životima i trudom mit o snazi svojih predaka, da bi izrasli u ljude koji danas pod jezikom otapaju uvriježene norme nonšalantno kao bombone i nije ih brige što riskiraju etikete patetike, koje su proizvod onih koji su zaboravili osjećati bilo što.

Ćaća je tihi borac u avliji sulude birokracije, neisplaćenih plaća i nesređenog društvenog sustava. Najbolji prijatelj i putokaz. Didova ostavština i naš modernizam.

Ovo je za svakog ćaću. Svakodnevnog heroja kojeg tako često zaboravimo u svojoj trci za nebitnim stvarima.