Kolumna: Hercegovačke Dajle

Kad u Rimu i Vatikanu kažu pensiamo in secoli, jasno je što time žele poručiti: nama nije do kratkročnih ciljeva i probitaka, do instant slave i jeftina ovozemnoga blještavila, naše poslanje nije od ovoga svijeta. Valja priznati kako je u povijesti Crkve mnoštvo dokaza ove maksime, međutim (i na žalost) puno je i slučajeva u kojima se pokazalo da ta višestoljetna mudrost zna napraviti krupne pogreške , neke baš kardinalne i s – po rimsku Crkvu - dalekosežnim negativnim posljedicama. 

Ne vjerujem, naravno, da aktualni „slučaj Dajla“, taj sasvim profani vlasnički spor između talijanskih benediktinaca i samog Vatikana s jedne, te Porečko-pulske biskupije i hrvatske Vlade s druge strane, ima potencijal pretjerano ugroziti „poslanja“ ijedne strane „u sukobu“, ali treba primjetiti da je već danas kod mnogih proizveo u najmanju ruku nekakav gorak okus u ustima.

Ne ulazeći čak u detalje cijeloga spora, u svu njegovu pravnu složenost, nameće se čovjeku logično pitanje: kako itko može donijeti toliko promašenu odluku koja će u Hrvatskoj jednako naljutiti biskupa Ivana Milovana i župana Ivana Jakovčića, Ivu Josipovića i Jadranku Kosor, jednako zlurade lijeve i one dokazano desne komentatore, istarske partizane i hrvatske branitelje, i, konačno, većinu „običnih“ svećenika okrenutijih rastu u vjeri više nego napredovanju u službi? Koliko pogrešna ta odluka mora biti pa da sve ove ljude okupi u jedinstveni front, koliko njezini donositelji mogu ne imati svijest o bremenitosti hrvatsko-talijanskih odnosa u Istri recimo, o povjesnome kontekstu uopće, pa da se odvaže – sve da za njega mogu iskopati stanovitu kanonsko-pravnu utemeljenost – donositi takav „unutarcrkveni“ pravorijek?

Premda i sadržajno i formalno-pravno bitno više unutarcrkveni, i naš ovdašnji, još uvijek neriješeni „hercegovački slučaj“ upućuje na isto: okoštala crkvena hijerarhija nerijetko je podložna instrumentalizaciji za interese određenih skupina unutar Crkve ili izvan nje. Neki put se, kao u istarskom slučaju, može raditi o interesu određene redovničke zajednice (benediktinske), neki pak put, kao u hercegovačkom slučaju, o interesu biskupijske „glavne struje“ (dijecezanskoga svećenstva), već prema tome tko je lobistički uspio u visokim vatikanskim krugovima osigurati odgovarajuću podršku. Izvlačit će se za te potrebe i dokumenti koji takvim postupcima imaju osigurati legitimitet, dokumenti stari i prašnjavi, često – kad se na njima tvrdoglavo insistira danas – neuskladivi s „duhom vremena“, novouspostavljenim društvenim okolnostima ili u međuvremenu uspostavljenom pravnom okviru i odnosima.

Znam da se mnogima u Crkvi možda kosa diže na glavi od pojmova tipa demokracija, javnost ili duh vremena, ali razuman čovjek mora se upitati kako je moguće, zadržimo se malo na slučaju koji se mene i vas puno izravnije tiče, da se u Hercegovini nastoji provesti takav jedan prašnjavi dokument koji je neprihvatljiv ogromnoj većini onih na koje se odnosi – samim vjernicima dakle.

Ovo s Dajlom riješit će se relativno lako, dijelom zato što je slučaj došao u javnost i nije dopušteno da se sve skupa rješava iza nekih debelih i zatvorenih vrata, a dijelom zato što je hrvatska Vlada povukla izgleda logične korake. Mi ćemo se međutim ovdje, u takozvanim spornim hercegovačkim župama, po svemu sudeći morati još strpiti dok ukupna Crkva ne shvati kako onoj „mislimo u stoljećima“, toj prastaroj rimskoj mudrosti s početka teksta, danas treba udahnuti novi smisao i sadržaj.

Mojih četvoro krštene i zasad troje krizmane djece, krštene i krizmane na najlogičnijem mjestu na svijetu, u našoj župnoj crkvi u Grudama, pred svećenicima katoličke Crkve koji u toj Crkvi ništa osim bespogovorne poslušnosti ne dovode u pitanje, morat će vjerojatno proći još puno crkveno-birokratskih zavrzlama prije nego se netko dovoljno važan u Crkvi sjeti da sve to skupa nema nikakvoga smisla.Taj netko važan napokon će valjda shvatiti kako je po samu Crvku daleko bolje da promjena ionako neodrživih stajališta (za samu vjeru u Boga po svemu perifernih) dođe što prije i kao rezultat vlastite povijesne mudrosti nego kao rezultat unaprijed izgubljenih „odstupnih bitki“. I previše je primjera u kojima je Crkva u prošlosti predugo vodila upravo takve bitke, da bi – neki put prekasno, kad je šteta po Crkvu već bila nepopravljiva – na kraju prihvatila promjene, i da bi se danas njeni prvaci javno ispričavali za stare pogreške.

Da sam imalo skloniji teorijama urote, teško bih se othrvao onoj koja bi i u „slučaju Dajla“ i u „hercegovačkom slučaju“ vidjela nevidljive prste hrvatskih i katoličkocrkvenih neprijatelja. Može li, pitali bi se vjerojatno zagovornici takvih teorija, samo vlasnička gramzivost biti u pozadini sporova koji su doveli do toga da recimo Damir Kajin onako likuje optužujući Vatikan i katoličku Crkvu a da mu je s „naše“ strane – kad je Dajla u pitanju – teško proturiječiti? Može li se u sporu koji Hercegovinu razdire već desetljećima raditi samo o dvojbenom imperativu „uvođenja redovnoga stanja Crkve“ (biskupijski kler na župama) na području Hercegovine, o pukoj želji za vlašću?

U ozračju blagdana Velike Gospe, uzdam se da će onaj moj naivno-dječački, antropomorfni Bog u liku premudroga bradatog djedice koji nas gleda negdje s nebesa, da će upravo On prosvijetliti pamet svima i pravednički – kako Mu i dolikuje – razriješiti sve naše sporove.