Gotovo sve europske zemlje, uz izuzetak Rusije i Islanda, i ove su godine u noći sa subote na nedjelju prešle na zimsko računanje vremena. Dani time postaju "kraći" u poslijepodnevnim satima. Sunce je tako jučer u Čapljini, umjesto u 17:42 sati, zašlo u 16:42, u Sarajevu u 16:38, a u Zagrebu u 16:44. Za većinu radnih ljudi to znači da će im ubrzo nakon završetka radnog vremena "pasti mrak na oči".
Znanstvenici sa Sveučilišta Cambridge nedavno su izračunali da bi se produženjem dana u večernjim satima u Velikoj Britaniji mogla uštedjeti struja te da bi se emisija CO2 smanjila za najmanje pola milijuna tona.
Dr. Elizabeth Garnsey kaže da su ranije studije 60-ih godina već pokazale da svjetlije večeri smanjuju broj nesreća u toj zemlji u prosjeku za oko 100 te da pogoduju turizmu.
Duži dani također bi povoljno djelovali na ljude koji imaju problema s tzv. sezonskim depresijama. Naime, smanjena izloženost svjetlu u kasnu jesen i zimu kod osjetljivijih ljudi izaziva sezonski poremećaj raspoloženja. Mnogi su ljudi slabije raspoloženi tijekom zime, no između dva i pet posto stanovništva svijeta pogađaju ozbiljniji simptomi. Što se neka zemlja nalazi sjevernije (odnosno južnije na drugoj polutki), to su oni učestaliji i teži.
Tako, primjerice, na Aljasci i u skandinavskim zemljama zimska depresija zahvati oko 10 posto ljudi, najviše žene između 30. i 40. godine života, a jedan dio njih prisiljen je čak potražiti liječničku pomoć. Ovaj fenomen dobro je poznat svim ljubiteljima popularne serije "Život na sjeveru".
Znanstvenici smatraju da nedostatak svjetla smanjuje lučenje hormona serotonina, važnog za raspoloženje.'Problem sezonske depresije kod nas se ne prati, iako bi trebao', kaže doc. dr. sc. Slađana Ivezić iz psihijatrijske bolnice Vrapče. 'Za tu namjenu postoje posebne svjetiljke pomoću kojih se ljudi dnevno mogu izložiti svjetlu od oko 10.000 luksa. Iako kod nas u bolnicama nema svjetlo-terapija, neki moji pacijenti sami su nabavili svjetiljke preko interneta po cijeni od oko 500 eura i kažu da im pomažu. Možda bi bilo dobro da se barem u nekim slučajevima mogu dobiti i preko zdravstvenog', rekla je dr. Ivezić.
Prof. dr. Mate Mihanović, ravnatelj psihijatrijske bolnice Sv. Ivan u Zagrebu, kaže da su u zimskim mjesecima u kontinentalnim krajevima Hrvatske ljudi usporeniji, umorniji i lošije raspoloženi. 'Motivacija je slabija. Netko zbog toga više jede, a netko manje', kaže dr. sc. Mihanović.
'Prirodni lijek za to je tjelesna aktivnost, međutim, treba se dobro oznojiti da bi se efekt osjetio. Problem sezonske depresije je izraženiji u skandinavskim zemljama. Kod nas je u Zagrebu situacija danas znatno bolja nego što je bila prije 20 godina, kada je bilo više tmurnih dana. U grad se uvelo centralno grijanje, a smanjena je nazočnost industrije, tako da su se smanjile količine smoga, što znači da imamo više sunca', objasnio je dr. Mihanović.
Istraživanje javnog mnijenja u Velikoj Britaniji pokazalo je da je čak 58 posto stanovnika te zemlje protiv zimskog vraćanja sata. Što misle ljudi u Hrvatskoj i kako pomicanje kazaljki djeluje na nas, teško je znati bez sustavnog istraživanja.
Iako nisu bile tako točne u suvremenom smislu, drevne su se civilizacije bolje prilagođavale godišnjim dobima i promjenama trajanja dana. Primjerice, rimski vodeni satovi imali su različite skale za različite mjesece. Tako je u Rimu treći sat nakon izlaska sunca hora tertia u zimskom solsticiju počinjao (prema današnjem računanju) u 9.02 sata ujutro i trajao 44 minute. U ljetnom solsticiju počinjao je u 6.58 sati i trajao 75 minuta. Naravno, ovakvo računanje u suvremenom je društvu postalo nepraktično, a osobito nakon uvođenja dugih željezničkih linija. Osim toga, nekada se zimi manje radilo, a više vremena provodilo u odmoru i kontemplaciji što je primjerenije općem stanju organizma u zimskoj sezoni.
Ljetno pomicanje kazaljki na satu (suprotno od onoga što ćemo sutra učiniti) prvi je radi štednje spomenuo američki znanstvenik i političar Benjamin Franklin, prvi 1895. predložio novozelandski entomolog George Vernon Hudson, a prve ga uvele Njemačka i njezine saveznice tijekom I. svjetskog rata radi uštede ugljena. U Jugoslaviji, pa tako i u Hrvatskoj i BiH uvedeno je 1983. godine, a one su tu praksu nastavila i nakon osamostaljenja.