Istina o akciji "Zelena tabla-Male Bare"

Dana 14. rujna 2010. u Pločama je obilježena 19. obljetnica poznate akcije „Zelena tabla -Male Bare“ kada je zauzeto skladište JNA u kojemu je bilo pohranjeno naoružanje Teritorijalne obrane Metkovića, Ploča, Vrgorca i Makarske, ukupno oko 5000 cijevi i koje je prethodno JNA uzela iz skladišta TO navedenih gradova. Već godinama se u javnosti, a napose u medijima, provlači neistina o nesudjelovanju postrojbi ZNG iz Metkovića. Tako se u knjizi Jakše Raguža „Hrvatsko Poneretavlje u Domovinskom ratu“ iz 2004. na više mjesta navode podatci koji ne odgovaraju istini i stvarnim zbivanjima na terenu.

Vrhunac neistina su navodi o akciji „Male Bare“: Vod aktivne garde prema mišljenju Petra Šimca se jednostavno uplašio i na svoju ruku odbili su ići u akciju... (str. 150) i druga napisana na stranici 154: Naime zbog nedolaska gardista iz Metkovića Joško Tadić je svoje ljude morao angažirati na osiguranju skladišta,pa čak i u ispomaganju u ukrcavanju oružja u kamione. Tako je zbog opstrukcije gardista iz Metkovića ponovno poremećen plan akcije.

Svake godine na obljetnicu Akcije u sudionicima oživi ponos zbog sudjelovanja, ali i gorčina zbog navedenih neistina, što je bio i jedan od razloga osnivanja Udruge veterana 4. gardijske brigade - Podružnice za Dubrovačko-neretvansku županiju, čiji je jedan od ciljeva promicanje istine o Domovinskom ratu. U ovom tekstu je samo dio sjećanja članova Udruge i samih sudionika Akcije da bi se napokon rasvijetlio taj događaj i rekla istina o zbivanjima na samom terenu. Idućom prigodom, tj. za 20. obljetnicu Akcije, Udruga veterana 4. gardijske brigade planira tiskanje jedne šire publikacije sa svjedočanstvima njezinih sudionika.

Opis događanja odnosi se na skladišni objekt „Male Bare“ i ratnu luku garnizona JRM (Sidrište) u čijem su osvajanju sudjelovali gardisti aktivne satnije iz Metkovića, dok je bilo i drugih aktivnosti (Skladište Tatinje, Vojarna Stanko Parmać, Tehnička radionica) u kojima su sudjelovale druge skupine.

Glavninu napada na udarne ciljeve, skladišta u Malim Barama i ratnu luku, izvela je djelatna satnija ZNG Metković te 12 gardista 4. gardijske brigade iz Sinja. Gardisti iz tadašnje A satnije ZNG Metković sudjelovali su s dvama vodovima u tri kamiona. Jedan vod u dvama kamionima sa 28 pripadnika imao je zadaću napasti ratnu luku u Baćini, dok je drugi vod sa 22 pripadnika i trećim kamionom imao zadaću zauzeti skladišta u Malim Barama. Ostatak satnije od dva voda raspoređen je na položaje uz državnu granicu u Metkoviću sa zadaćom da spriječi mogući manevar JNA iz Vojarne u Čapljini kao pomoć svojim snagama u Pločama.

Nekoliko dana prije akcije, točnije 10. rujna, u tadašnju vojarnu djelatne satnije ZNG (u barakama nekadašnjeg Betona kod Plinare u Metkoviću, gdje su danas zgrade) stigla je skupina od 12 pripadnika 4. gardijske brigade padobranaca-diverzanata, a vodili su ih Miljenko Jelić i Goran Kovačević, koji su narednih dana izviđali teren i planirali akciju kojom je zapovijedao Petar Šimac.

Mario Jelinić sjeća se planiranja napada na luku: Vođa naše skupine bio je Miljenko Jelić iz 4. gardijske brigade, sjećam se da nam je crtao na tabli kako ćemo se rasporediti tijekom napada. Naša skupina trebala je napasti vojarnu Sidrište (Luka JRM u kojoj su bili vezani brodovi minolovci, op. a.). Jelić nas je upozorio da ne pucamo po brodovima da ih ne oštetimo jer su od drvene oplate i jer ih moramo zaplijeniti, a i onako neće biti potrebe jer će se oni predati. Navodno, tako je bilo dogovoreno. Plan za našu skupinu bio je da kamion uspori kada dođemo blizu Vojarni Sidrište i da se mi, polako iskačući iz njega,rasporedimo uokolo Vojarne. Nekoliko nas trebalo je ostati u kamionu koji bi probio kapiju i uletio u vojarnu.

Vojni skladišni kompleks JNA u Malim Barama nalazio se nedaleko od Ploča uz samu Jadransku magistralu, a u njemu su bila skladišta s naoružanjem. Prvi planirani napad trebao je biti dan ranije, 13. rujna 1991. Gardisti su prema dogovoru toga poslijepodneva krenuli kamionima prema Pločama. Zaustavili su se u Opuzenu gdje su čekali daljnje zapovijedi. Nakon nekoliko sati čekanja stigla je zapovijed o odgodi akcije i povratku u metkovsku vojarnu.

Sutradan, 14. rujna, ponovno se krenulo prema Pločama u trima kamionima. Vozila su se na JTC zaustavila prije Rogotina, uz raskrižje za Komin, odnosno iza Rogotinskoga mosta. Tu je gardiste dočekao Goran Kovačević, koji je bio određen vođom skupine za osvajanje skladišta u Malim Barama. Prema planu, tu je trebao doći i oklopni transporter (oklopljeni kamion) koji je trebao ići ispred vozila s gardistima i prema potrebi probiti ulaz u skladište u Malim Barama. Budući da nakon čekanja transporter nije dolazio, donesena je odluka da se ide bez njega.

Vozeći prema Pločama u prvom kamionu Kovačević je (jer transporter nije došao) zapovjedniku voda u vozilu Miodragu Zekušiću iznio modificirani plan akcije, a vozaču Berislavu Jeliniću rekao da će trebati kamionom probiti ulazna vrata u objekte ako se vojnici JNA ne predaju. U Baćini, na JTC na izlazu iz Ploča prema Splitu, kamion za Male Bare je nastavio dalje dok su druga dva kamiona s gardistima skrenuli prema Vojarni Sidrište. Atmosfera među gardistima je bila odlična, visoko motivirana.

Skladišni kompleks u Malim Barama nalazio se na odvojku sa JTC od koje je bio udaljen pedesetak metara. Cijeli objekt opasan bodljikavom žicom tada su čuvali vojnici JNA, a prostor uz ogradu bio je miniran. Kamion s gardistima zaustavljen je nekoliko metara od ulaza, neposredno pred zaprekom u obliku metalnoga ježa zavarenoga od željezničkih tračnica u obliku slova X i opasana bodljikavom žicom. Vrijeme događanja bilo je oko 19 sati. Nakon što se zaustavio kamion, iz njega su iskočili gardisti i rasporedili se oko kamiona i uz cestu prema ulazu.

Tu je već bila skupina policajaca iz policijskih postaja Metković i Ploče koje su se spremale za napad. Inače, policija je bila puno bolje naoružana, odnosno opremljena. Dok su gardisti većinom imali češke zbrojevke i po bombu, bez pancirki i kaciga, policija je imala kalašnjikove, tzv. „ciganke“ (AP M70 AB2), svi su bili u kacigama i pancirkama s ručnim bombama i više komada zolja. Prema planu napada, policija je predstavljala 1. vod, dok su gardisti bili 2. vod. Nakon što su gardisti raspoređeni, Goran Kovačević je preko megafona pozvao vojnike JNA na predaju.

Stanko Musulin, sudionik akcije opisuje daljnja zbivanja: Budući da nitko nije izlazio, niti se čuo odgovor, Kovačević je glasom ‘prvi vod postupi po naređenju’ zapovjedio da 1. vod (policija) krene i skloni zapreke. Nakon što je to dva puta ponovio, a nitko od policije nije reagirao, Kovačević je zapovjedio: ‘drugi vod, postupi po naređenju’.

Najbliži kapiji bili su gardisti Ante Klobučić, Stanko Musulin, Marko Sušak i Niko Talajić, koji su u hipu izišli iz zaklona i uklonili ježeve. Nakon uklanjanja zapreka, Kovačević je zapovjedio vozaču kamiona da vozilom provali ulazna vrata. Vozač Berislav Jelinić opisuje: Krenuo sam vozilom malo natrag da se mogu zaletjeti da bih probio vrata. Kad sam krenuo prema kapiji, primijetio sam oficira JNA (zastavnik Zec) unutar objekta kako uzdignutih ruku trči prema izlazu i nešto viče. Instinktivno sam zakočio niti pola metra ispred njega i ulaznih vrata kroz koja je izišao. Gardisti koji su bili u blizini razoružali su ga te rastvorili ulazna vrata kompleksa i svi su krenuli unutra. Zastavnik Zec bio je više nego kooperativan jer je pozivao svoje vojnike na predaju te je time pridonio da sve prođe bez žrtava jer su vojnici bili dobro naoružani i raspoređeni u skupinama. U blizini ulaza bila je jedna skupina vojnika, uglavnom ročnika JNA, koji su zatim razoružani. Sama predaja preostalih vojnika išla je nešto sporije, nego što su gardisti zahtijevali jer su vojnici bili uplašeni i neodlučni. Kovačević je upitao zastavnika Zeca ima li još vojnika, a on je odgovorio: ima još jedna skupina od 8 vojnika. On ih je potom megafonom triput zvao na predaju, ali se oni nisu odazvali. Ubrzo se zapucalo u luci, što je dodatno pogoršalo situaciju. Kad su čuli pucnjavu, ta skrivena skupina vojnika javila je da se predaje i zatim su izišli pred gardiste.

Svi vojnici JNA razoružani su i smješteni u stražarnicu. Stanko Musulin krenuo je izvan kapije do mjesta gdje su se iskrcali iz kamiona i popeo se na vrh brežuljka. Tu je naišao na mitraljesko gnijezdo u kojemu su bila dvojica uplašenih vojnika JNA skutreni u jednom zaklonu. Nisu pružali nikakav otpor. Sproveo ih je do ostalih zarobljenika. U luci, koja se nalazila iza brežuljka, za to se vrijeme već dobro pucalo, a meci su zujali iznad skladišta. Nakon što su razoružani stražari, krenulo se prema skladištima. Postojala je sumnja da su skladišta minirana, ali je zastavnik Zec rekao da nije minirano i sam je pomogao otvaranju skladišnih vrata. Dio gardista iz Malih Bara, među kojima je bio i policajac Karlo Šiljeg, upućen je na ispomoć u luku. Prethodno su uzeli iz skladišta ručne raketne bacače zolje i ukratko im je objašnjeno kako se njima rukuje. Naoružanje iz skladišta se tovarilo u kamione koji su pristizali. Nedostajalo je ljudi za utovar zbog čega su angažirani i zarobljeni vojnici. Pristigao je i Bernard Vuletić sa svojom PZO jedinicom, koji je organizirao izvlačenje topova boforsa 40 mm za PZO. Prostor oko skladišta bio je uzak, kao i pristupna cesta s magistrale, gdje su na utovar čekali drugi kamioni, a sve u uvjetima potpuna zamračenja, što je usporavalo izvlačenje naoružanja. Jedan dio kamiona je i kasnio.

Tijekom noći dojavljen je dolazak zrakoplova JNA koji su pristigli i najprije bacili svjetleće rakete da bi osvijetlili teren. Narančasta svjetlost raketa osvijetlila je cijele Ploče, vidjelo se kao danju. Nakon toga zrakoplovi su raketirali zatečenu kolonu kamiona koja je čekala za utovar na magistrali. Bilo je tu i dosta civilnih vozila. Prilikom raketiranja zrakoplova teško je ranjen vozač kamiona poduzeća Jadrantrans iz Splita Ante Vrdoljak, pripadnik 4. gardijske brigade, koji je čekao na utovar i koji je preminuo na putu za bolnicu. Na cesti su vozila stvorila veliku gužvu, a nekoliko ih je bilo uništeno. Oružje je izvlačeno cijelu noć i sutradan. Kamion kojim su gardisti stigli pred skladišta još je stajao unutar kompleksa. Trebalo ga je izvući u stanci raketiranja da ne bi bio pogođen. Vozač Berislav Jelinić ovako opisuje daljnja zbivanja: Na naš kamion ukrcali smo i vojnike JNA te pokušali zakačiti i posljednji ‘bofors’ ali nismo uspjeli jer nije valjao ‘pufer’ na kamionu. Kad sam dovezao kamion do magistrale nisam mogao proći dalje zbog kamenja koje je nakon raketiranja palo na put. Tada se pojavio vozač PIKA-a Opuzen M.Biško, čiji je kamion bio pogođen te je pomogao raščistiti prolaz i s nama se vratio u Metković. Grad Metković poslije je tim mladim vojnicima, ročnicima JNA, dao civilnu odjeću, novac za autobusne karte za povratak kućama, a počašćeni su i kolačima. Bilo ih je iz cijele tadašnje Jugoslavije, mada pretežno iz Makedonije, Kosova i Srbije.

Iako je tako „zorno“ opisao događanja na terenu u cijeloj akciji, koja su navedena u spomenutoj knjizi Jakše Raguža, navodeći: U 23.10 sam napustio štab i dojurio u Male Bare..., nitko se od gardista ne sjeća da je na tom vrućem mjestu vidio zapovjednika akcije Petra Šimca. Da su metkovski gardisti, ipak, bili u akciji, svjedoči i snimka utovara naoružanja u Malim Barama HTV-ova snimatelja pok. Hrvoja Šakote.

Skupinu je vodio Miljenko Jelić. Gardisti su bili raspoređeni u dva kamiona pod ceradom, od kojih je prvi tzv. dajc (TAM 4500) bio dijelom zaštićen (tovarni sanduk je za zaštitu od metaka s triju strana bio obložen limom od 8 mm) dok prednji dio u kojemu je bio vozač nije imao nikakvu zaštitu. Skupina je imala zadaću blokirati ratnu luku, a ako bi pokraj skladišta bilo otpora, spriječiti pomoć iz ratne luke. Skladišta u Malim Barama bila su blizu i s lukom povezana cestom. Ta je skupina, također, bila predviđena da nakon predaje snaga JRM ovlada ratnim brodovima i preuzme zarobljenike. Nakon što su dva spomenuta kamiona sa JTC u Baćini skrenula prema luci, treći je, kako je ranije navedeno, produžio za Male Bare. Kad su se približili vojarni, na kamione je otvorena paljba. Vozač prvoga kamiona Ilija Volarević odmah je ranjen u šaku i zaustavio je vozilo. Osim pancirke, koja mu je spasila život i koju mu je dao Ante Mandac (iz skupine gardista iz Sinja), Ilija nije imao nikakvu drugu zaštitu. Čim je vozilo zastalo, gardisti su iskočili iz kamiona koji su rešetali meci iz ratne luke. Drugi kamion s vozačem Miodragom Jurkovićem odmah je stao. Mario Jelinić opisuje svoj doživljaj: Odjednom su svi htjeli iskočiti iz kamiona; čulo se kako zrna pogađaju limenu oplatu. Bio sam među zadnjima koji je iskočio iz kamiona, a čim sam iskočio, potrčao sam prema brdu tražeći zaklon. U tom trenutku ugledao sam vozača Iliju Volarevića koji se držao za ruku iz koje je u mlazovima curila krv. Ilija je govorio da je ranjen i tražio da mu netko pomogne. Nedaleko od njega bio je Dragan Popara koji se nije mogao ni pomaknuti zbog paljbe iz Vojarne. Tijekom tih zbivanja bili smo prikovani u zaklonu, a oko nas je odjekivala pucnjava i rafali tako da smo se jedva mogli međusobno dozivati. Pucnjava je na trenutak stala, a netko od naših vođa preko megafona zvao je vojnike JNA na predaju riječima: ‘ovdje hrvatska vojska i policija, predajte se…, opkoljeni ste predajte se!’. Budući da nitko nije odgovarao, Miljenko Jelić je tražio da se ispali nekoliko granata. Na tu zapovijed, ispalio sam nekoliko tromblonskih mina u smjeru vojarne puškom PAP, kojom sam bio naoružan, a u borbenome sam rancu imao nekoliko trenutnih i kumulativnih tromblonskih mina. Nakon toga Jelić me pozvao i pokazao u kojem smjeru trebam ispaliti još mina jer je iz tog smjera dolazila paljba. Pucnjava je nakon nekoga vremena prestala, mi smo se popeli na uzvisinu iznad vojarne kada sam ugledao brodove koji su pokušavali izaći iz luke. Jedan je gorio i s njega su se čule eksplozije jer se zapalilo streljivo. U tom trenutku iz smjera Malih Bara stizali su naše kolege koji su zauzeli skladišta i sa sobom nosili zolje, koje mi do tada nismo imali, da bi nam pomogli u zauzimanju vojarne. Poslije su nas nadletjeli avioni JNA i počeli bacati svjetleće rakete da bi nas osvijetlili, a nakon nekoliko naleta počeli su raketirati Male Bare. Tijekom noći dobili smo zapovijed za prekid paljbe i povlačenje. S obzirom da u blizini nije bilo kola prve pomoći, Niko Talajić pronašao je jednog mještanina iz obližnjih kuća i pozvao ga da odveze ranjenoga Iliju u bolnicu u Metković sa svojim vozilom.

Skupina koja je pristigla iz Malih Bara zoljama je zauzela položaje poviše luke s kojih se pucalo po njima. Nikola Dugandžić uspio je ručnim raketnim bacačem RPG-7 pogoditi jedan brod. Svi su se brodovi poslije uspjeli izvući iz luke i probiti blokadu. Tijekom pucnjave s brodova je odjekivala jaka topovska paljba po gardistima. Bio je mrak i zamračenje, jedva se vidjelo, a pucnjava je bila više usmjerena prema odbljescima protivničkih pucnjeva. Među gardistima poviše luke odjednom se pojavio jedan vojnik mokre odjeće. Vikao je: Ne pucajte, ja sam vaš! Bio je to jedan od mladih vojnika JNA, rodom iz Bosne, koji je tu bio na odsluženju vojnoga roka. Iz vojarne je preplivao na obalu i pridružio se gardistima. Nakon nekog vremena nastupilo je zatišje, a preko megafona opet je ponovljen zahtjev JNA za predaju te je nekolicina gardista upućena pred izlaz preuzeti zarobljenike. U toj skupini bio je i Ivica Marušić koji je došao iz Malih Bara: Dolaskom u blizinu ulaza u luku, kod kamiona, otvorilo se i nebo i zemlja od rafala po nama. Zaklonio sam se kod kamiona i osjetio kako mi nešto curi niz ruku. Prvo sam mislio da je od znoja, a kad sam podigao rukav košulje, vidio sam krv koja je šikljala u mlazovima. U blizini sam ugledao Ivu Čotića koji je, također, bio ranjen. Jedan drugome zavijali smo rane. Tijekom tih zbivanja, na drugome kraju Vojarne trojica gardista zarobila su dvojicu pripadnika JNA. Gardisti su se nalazili na položaju između kuća i žičane ograde. Mladen Kežić-Pane primijetio je kretanje s drugu stranu žice. Nakon upozorenja (dva puta) da stanu, s druge strane se čuo glas: Ne pucajte! S Mladenom su u blizini bili Natko Gnječ i Roland Magzan. Pozvali su vojnike da priđu bliže ogradi i da predaju naoružanje. Vojnici su prišli bliže žici i preko nje predali puške.

Na pitanje, jesu li pucali, odgovorili su da nisu. U automatskoj pušci jednoga od njih Gnječ je pronašao samo dva metka od trideset koliko ih staje u spremnik. Potom su im zapovjedili da pređu preko žice, što su oni i učinili. Riječ je bila o jednome mladome potporučniku JNA i vojniku tzv. „staži“ koji su potom sprovedeni dalje. Negdje oko 2 sata Jelić je skupinu poveo prema Vojarni Stanko Parmać u ispomoć skupini koja se tu nalazila. Kako blizu Vojarne nije bilo nikoga od naših, Jelić je gardiste poveo natrag u Metković gdje su jednim vozilom stigli u zoru 15. rujna.

PRIPADNICI A SATNIJE ZNG METKOVIĆ, SUDIONICI AKCIJE
Luka:
Željko Batinović, Željko Beš, Boro Brečić, Ivo Čotić, Pero Čotić, Renato Čović, Željko Ćelić, Nikola Dugandžić, Goran Ereš, Natko Gnječ, Mario Jelinić, Miodrag Jurković, Mladen Kežić Petrov, Mladen Kežić Jurin, Nikša Krstičević, Damir Lasić, Perica Magzan, Roland Magzan, Franjo Mandić, Ivica Marušić, Miro Matić, Mario Nikolić -Kiš, Ante Pehar, Dragan Popara, Pero Tadić, Mišo Ujdur, Ilija Volarević, Denis Vučković

Male Bare:
Tadija Barišić, Kenedi Bezer, Mario Brečić, Marinko Ćerlek, Ivica Dramac, Vlado Dugandžić, Jurica Jakić, Berislav Jelinić, Jurica Kešina, Ante Klobučić, Stanko Musulin, Kažimir Paponja, Mladen Paponja, Marijan Rastočić, Ante Romić, Marko Sušak, Niko Talajić, Darko Tomašević, Trpimir Sušak, Dinko Volarević, Vinko Vučić, Miodrag Zekušić.

Tijekom Domovinskoga rata u odori HV na prvoj crti bojišta, s ovoga popisa sudionika poginuli su Renato Čović, Boro Brečić i Mario Nikolić-Kiš, a nakon rata preminuli su Željko Ćelić i Marko Sušak. Njima u spomen, povijesni događaji toga 14. rujna ne smiju se krivotvoriti i navoditi neistine.

Udruga veterana 4.gbr-Podružnica za Dubrovačko-neretvansku županiju