Problem granice kod Neuma riješimo autocestom kroz BiH

Umjesto trošenja novaca na megalomanski most, Hrvatska bi Bosni i Hercegovini trebala pristupiti kao što to stoljećima jedni drugima pristupaju dobri susjedi: služnost za služnost. Dakako, glupavi susjedi uvijek će naći razloga za svađu i provodit će vrijeme u odvjetničkim uredima i na sudskim ročištima. Kad izgube spor u seoskoj birtiji tvrde da je presuda bila neprihvatljiva i sramotna.

Svoju današnju granicu su Hrvatska i Bosna i Hercegovina naslijedile od Austrije, Mletačke Republike i Osmanlijskog carstva koje su je utvrdile mirovnim ugovorima sklopljenim 1699. uSrijemskim Karlovcima i 1718. u Požarevcu. Osmanlijskom carstvu bila je u interesu neovisnostDubrovnika pa je u pregovorima ishodilo izlaz na Jadransko more kod Neuma i Sutorine kako Dubrovnik ne bi imao izravan teritorijalni dodir s neprijateljski raspoloženom Mletačkom Republikom. S mora su Dubrovačku Republiku štitile slavne zidine, a Mlečani su se suzdržavali od kopnene invazije jer je bila nemoguća bez povrede teritorijalnog integriteta Osmanlijskog carstva.

Te su granice nakon raspada Jugoslavije ponovno postale međunarodne čime se Hrvatska suočila s jednom nepraktičnom, ali ne i nerješivom situacijom. Područje Dubrovnika postalo je de facto hrvatskaeksklava jer je odvojeno od matičnog teritorija koridorom kojim Bosna i Hercegovina izlazi na Jadransko more kod Neuma.

Najpoznatija eksklava u Europi je Kalinjingradska oblast na Baltičkom moru koja pripada Ruskoj Federaciji ali, budući da je okružena Poljskom i Litvom, nema teritorijalnu vezu s ruskim prostranstvima. Za razliku od Kalinjingradske oblasti koja je okružena schengenskom zonom, nakon pristupa Hrvatske Europskoj uniji područje Dubrovnika postat će dio schengenske zone koga, pak, okružuju zemlje nečlanice. To znači da će trebati osigurati nesmetanu vezu između Dubrovnika i Dalmacije a Hrvatska će istodobno biti obvezi da prema Bosni i Hercegovini uspostavi strogu graničnu kontrolu kakvu propisuje Schengenski sporazum.

Most je užasno skup jer je tehnološki vrlo zahtjevan zbog vjetrova i seizmički nestabilnog tla. To je bio presudan razlog zašto nije izgrađen most koji bi seizmički nemirnu Siciliju spojio s kontinentalnom Italijom kod Messine. Čak je i Benito Mussolini uvidio da je projekt odveć zahtjevan, a za njega se doista ne bi moglo reći da nije obožavao javne redove i da nije bio domoljub, štoviše, ideologija koju je začeo i nije bila ništa drugo nego domoljublje – ogoljeno do svoje suštine i dovedeno do svojih krajnjih posljedica.

Razvoj moderne tehnologije nije znatno umanjio skupoću projekta i seizmičke rizike pa su talijanski parlament i vlada 2006. odustali od projekta. Naime, iako je promet između Sicilije i Kalabrije vrlo intenzivan, tako skup most ne bi se isplatio u razumnom roku, a i da nije tako peta industrijska sila svijeta zaključila je da se njen proračun ne može nositi s tom građevinskom i financijskom avanturom. Konačno, i vlada i javnost bili su svjesni da bi velika količina novca uloženog u izgradnju završila u rukama izvjesnih, kako kaže kolega Miloš Vasić, nevladinih organizacija po kojima su Sicilija,Kalabrija i Francis Ford Coppola stekli svjetsku slavu. Mostovi i tuneli nisu samo građevinski izazov nego i moralna kušnja, kao i svi projekti u kojima se raspolaže državnim novcem. Usprkos tome, ili upravo zato, Silvio Berlusconi najavio je 2008. da će se vlada upustiti u izgradnju. Na sreću, stručna i demokratska javnost nastavile su argumentirano kritizirati taj megalomanski projekt.

Težnja aktualne vlasti da i fizički spoji područje Dubrovnika s maticom govori puno o mentalitetu vladajuće elite koja drži da je teritorij neusporedivo važniji od interesa građana i njihovih sudbina. Nije svako zadiranje države u interese njenih građana nužno tragično, kakvo je bilo ono o kojem se ovih dana intenzivno – i u pravilu tragikomično nekritički – raspravlja u javnosti. Država interese građana može povrijediti i kad je komična jer gradnjom nepotrebnog mosta troši novac poreznih obveznika. Utješno je da izgradnja mosta, za razliku od nekih drugih pothvata, barem nije opasna po život, pod uvjetom da most izdrži potres i da ostane zatvoren tijekom orkanske ili olujne bure.

Sve da kojim slučajem Pelješki most i nije ekonomski i tehnološki dvojben, odgovorna država ne bi se upuštala u njegovu izgradnju iz jednostavnog razloga što postoje jeftiniji i racionalniji načini povezivanja dubrovačkog i matičnog područja.

Ne treba ih spajati fizički. Dovoljno je spojiti ih pravno. Države su prije svega pravne kategorije pa zato njihove međusobne odnose, kao i odnose između države i građana, valja uređivati pravom a ne domoljubljem koje se, slučajno ili ne, vrlo često preobražava u bezakonje.

Kako dakle pravno spojiti dubrovačko područje s matičnim teritorijem, odnosno urediti odnose između dvije međunarodne pravne osobe kakve su Hrvatska i Bosna i Hercegovina i to tako da njihovi građani ne bi financirali megalomanske projekte ali i da bi udobno putovali?

Još je rimsko pravo poznavalo ustanovu služnosti koja izoliranoj zemljišnoj parceli jamči pristup cesti ili vodi. Poznaje je i naš Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, a za ljude koji prolaze kroz susjedovu parcelu da bi došli do svoje kuće ona je dio svakodnevice. Međunarodno pravo preuzelo je mnoge ustanove rimskog građanskog prava tako da raznovrsne služnosti nisu nepoznate i u međunarodnim odnosima.

U primjeru Neuma i Dubrovnika, izgradnja autoceste kroz teritorij Bosne i Hercegovine bila bi najjeftinije rješenje. Takva autocesta bila bi isključivo tranzitna i na graničnoj liniji ne bi bilo kontrole i zaustavljanja. Tome u prilog govore mnoga slična iskustva i primjeri. Spomenimo onaj najbizarniji. Podzemna željeznica Zapadnog Berlina uredno je funkcionirala tijekom čitavog Hladnog rata iako su se dijelovi mreže nalazili na području Istočnog Berlina. Vlakovi su tuda jednostavno prolazili bez zaustavljanja. Autoceste su ionako ograđene i na njih je zabranjen pristup pješacima. Sustavom čuvanih i ograđenih nadvožnjaka ili podvožnjaka bila bi osigurana veza između bosanskohercegovačkog zaleđa i obale. Jedino sporno pitanje bilo bi vršenje suverenih prava na tom dijelu teritorija Bosne i Hercegovine. Ona bi kao suverena država morala trpjeti da hrvatska prometna policija održava red na tom dijelu ceste, što bi bilo najpraktičnije, ali moguća su i drugačija rješenja koja bi u manjoj mjeri zadirala u bosanskohercegovački suverenitet. Zauzvrat bi Hrvatska Bosni i Hercegovini mogla ponuditi neke koncesije kao što je, primjerice, nesmetana veza Neuma i međunarodnih voda. Argument u prilog takvim, jeftinim i racionalnim rješenjima jest i da su tek privremena, odnosno da će trajati do pristupanja Bosne i Hercegovine Europskoj Uniji kada će se sve ovdašnje granice utopiti u schengensku zonu. Europa, inače domovina racionalizma, razmišlja na sličan način pa je Europska investicijska banka odbila financirati Pelješki most jer je besmislen.

Jasno da je pristup obje zemlje schengenskoj zoni najjednostavnije, najjeftinije i – što je najvažnije – za građane obje zemlje najudobnije rješenje. Naime, u civiliziranoj zemlji uopće se i ne raspravlja o tome treba li država čuvati živote i imovinu svojih građana, nego se raspravlja o tome kako bi građanima mogla osigurati što udobniji život uz što manje fiskalnih troškova.

Umjesto trošenja novaca na megalomanski most, Hrvatska bi Bosni i Hercegovini trebala pristupiti kao što to stoljećima jedni drugima pristupaju dobri susjedi: služnost za služnost. Jedan susjed na svojoj parceli ima bunar, a parcela drugog susjeda izlazi na put, pa na obostrano zadovoljstvo jedan drugome mogu dopustiti pristup putu, odnosno bunaru. Dakako, glupavi susjedi uvijek će naći razloga za svađu i provodit će vrijeme u odvjetničkim uredima i na sudskim ročištima. Kad izgube spor u seoskoj birtiji tvrde da je presuda bila neprihvatljiva i sramotna.