Nevesinje i župa Uznesenja Blažene Djevice Marije

Sa www.rb-donjahercegovina.ba prenosimo putopisnu studiju o Nevesinju autora Tonija Šarca. Ova iznimno vrijedna studija donijeti će nam obilje povijesnog materijala o Nevesinju, zemlji koja je i tolikim Hrvatima pružala utočište i osiguravala uspješno bavljenje stočarstvom u donjim vrelim krajevima te osjetljivom tehnologijom prerade mlijeka u kojoj se izvještiše i postadoše vrsni na daleko poznati majstori, planištari.

“Rascvjetalo alpsko bilje vrlo diskretnih boja raduje oči. Bujni pašnjaci, po kojima pase stoka, smjenjuju se s poljima koja su već pokošena. Kraj se doima mirnim, kao neko njemačko selo nakon završenih radova”, ovako je nevesinjski kraj 1896. godine, između ostalog, opisao njemački putopisac Heinrich Renner u svom djelu “Bosnom i Hercegovinom uzduž i poprijeko”, izdanom iste godine u Berlinu. Tipičan je to planinski kraj s nadmorskom visinom, izuzevši dolinu Neretve, od oko 900 metara. Od davnina je to poznat kraj po urodu poljoprivrednih proizvoda, po iznimnim planinskim ljepotama, poglavito Crvnjem s brojnim izvorima pitke vode, ali i Veležom, Snježnicom, Zelengorom i drugim, po klimi koja je zimi sibirska, a ljeti itekako ugodna za život. Samo Nevesinjsko polje omeđeno je planinama visokim i do oko dvije tisuće metara. Stoga, naravno, visina i zemljopisni položaj uvjetuju klimu.

Nevesinjsko polje, tektonsko-kraška depresija u istočnoj Hercegovini, pruža se u smjeru sjeverozapad-jugoistok. Dužina osnovne depresije je oko 24 kilometra, a širina do 8,5 kilometara. Cjelokupna površina iznosi oko 180 kilometara. Polje, koje je obradivo oko 40 posto, najšire je na dijelovima Čitluk-Postoljani i Nevesinje-Kifino Selo. Cijeli ovaj kraj kao stvoren je da bude veliki pašnjak i livada, područje stočarstva, opskrbljivač cijelog okolnog, šireg područja mesom, mlijekom i drugim proizvodima.

Naime, u 12. stoljeću Pop Dukljanin, u svom znamenitom ljetopisu, spominje Nevesinje kao kao jednu župu Podgorja. Samo ime mjesta javlja se početkom 14. stoljeća u izvorima Dubrovačkog arhiva. Također, u Nevesinju je od 1303. do 1306. godine povremeno boravio i Konstantin, namjesnik Huma. Nekoliko desetljeća kasnije – od 1371. do 1373. Nevesinje je u posjedu Gradoja, Sankova brata. Inače, Sankovići su vlasteoska obitelj koja koja pripada najjačoj humskoj vlasteli iz kraja 14. i početkom 15. stoljeća. Njihov vladarski dvor nalazio se u obližnjim Zaboranima. Poslije njih, do pada ovih krajeva pod osmansku vlast, nevesinjskim krajem vlada glasovita vladarska obitelj Kosača. Naime, vojvoda Sandalj Hranić boravio je povremeno na području Nevesinja na putu iz svojih rezidencija na Drini i Blagaju te kraljevoj zemlji, gdje je odlazio na sabore bosanske države. To potvrđuju povijesni izvori koji govore da je 31. srpnja 1421. godine vojvoda Sandalj Hranić boravio u Nevesinju i primio dubrovačke poslanike, kao i 12. rujna 1430. godine. Da su Kosače često boravile i stolovale u Nevesinju, govori i podatak da je 10. listopada 1435. herceg Stjepan izdao povelju "Pod gradom Vjenčacem na Nevesinju". Da je ovaj kraj i u rimsko doba bio značajan, govori podatak da je kroz Nevesinje išao put iz doline Neretve na Biograd i Zaborane, za Sarajevsko polje.

O bogatim tragovima kršćanstva u Nevesinju i njegovu okružju, koji sežu u daleku prošlost, te o dobroj naseljenosti Nevesinjskoga polja u srednjem vijeku govore ostaci brojnih utvrđenja i putova, nazivi naselja i lokaliteta, a pogotovo brojne nekropole sa stećcima. Veće nekropole nalaze se uz sljedeća mjesta: Kruševljani, Luka, Kovačići, Hrušta, Pridvorci, Humčani, Sopilja, Postoljani, Krekovi, Kifino Selo, Bratač, Žiljevo, Biograd, Grabovica, dok su brojna druga izvan polja, a o njima će biti riječ vezano uz mjesta do kojih dođemo. Najveći broj stećaka je u obliku dobro obrađenog sanduka, a dobar dio ih je i ukrašen. Uz standardne motive, ovdje su registrirani specifični reljefni motivi, kao što su antropomorfni križevi i predstave lavova. U mjestu Čitluk, nedaleko od samoga grada, nalazi se stećak s predstavom kola s kolovođom koji jaše na jelenu, što je vrlo rijedak motiv. Istodobno, Nevesinjsko polje poznato je po velikim rustičnim krstačama, s predstavama ljudskih glava. Također, evidentirano je i nekoliko natpisa bosančicom, od kojih je najznačajniji u Zovom Dolu, koji je datiran u 15. stoljeće, a gdje je pokopan izvjesni Vukša Mitrović.
O samom imenu grada – Nevesinje – postoje različite verzije, od kojih su dvije najznačajnije. Naime, prema mišljenjima povjesničara i jezikoslovaca, ovo je mjesto ime dobilo po riječima – neue signe – snježna pustinja. Drugo tumačenje, jednako moguće, jest da je Nevesinje dobilo ime po ljekovitoj biljci nazvanoj u staroslavenskom jeziku – delesile – devet sila, što ukazuje na ljekovitu moć jedne od ovdašnjih mnogobrojnih biljaka. Ova riječ, s malim varijantama, poznata je u više slavenskih jezika, pa i u hrvatskom – kao devesilj, u značenju biljke, a ponekad i kao: devesinj, nevesilj i nevesinj, prema kom obliku je i došlo do naziva Nevesinje.

Upravo na ovom prekrasnom području, na kojem su Hrvati živjeli od svoga doseljenja u ove krajeve, a turskim nasiljem, raznim nametima, prevođenjem na islam i pravoslavlje, kako navodi povjesničar dr. Krunoslav Draganović, nestali još u 16. stoljeću, ali se od prvih desetljeća 19. stoljeća ponovno javljaju, prostire se katolička župa Uznesenja Blažene Djevice Marije. Prostorno je to najveća župa u Hercegovini, obuhvaća skoro dvije općine – Nevesinje i Kalinovik. Župa je, odlukom biskupa Paškala Buconjića, osnovana 1899. godine, premda je, kao ćemo kasnije vidjeti, a o čemu svjedoče podaci Provikarskog arhiva Trebinjsko-mrkanske biskupije u Stocu, čak skoro šest desetljeća ranije bilo pokušaja osnutka župe.

Povratak Hrvata katolika u nevesinjski kraj i pokušaji osnutka župe

Osmanskim osvajanjem naših krajeva u 15. stoljeću, ni nevesinjski kraj nije zaobišla teška sudbina drugih naših područja. Naime, Nevesinje ni po čemu nije iznimka u odnosu na druge krajeve kad je u pitanju nestanak hrvatskog i katoličkog stanovništva. Kako navodi naš ugledni povjesničar dr. Krunoslav Draganović (Napretkov Hrvatski narodni kalendar za 1936.), govoreći o zadnjim katolicima u Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji kojoj je do 1891. pripadalo i područje Nevesinja, katolici su, turskim nametima, snažnom islamizacijom, prijelazom na pravoslavlje, prvo nestali u okolici Bileće i Nevesinja. Međutim, trebalo je proći i tri stoljeća da se, prije svega zahvaljujući planištarenju, katolici Hrvati vrate u ove krajeve.
Premda se u široj javnosti dostupnoj literaturi u posljednjih pet desetljeća konstantno govorilo kao su Hrvati u Nevesinju zabilježeni tek dolaskom austrougarske vlasti, i to kao vojni činovnici, dakle nakon 1878., podaci crkvenih arhiva u Hercegovini (ponajprije Provikarski arhiv u Stocu), jasno nam pokazuju da je u prvim desetljećima 19. stoljeća, četrdesetak godina prije austrougarskog zaposjednuća Bosne i Hercegovine, u planinama Nevesinjskog i Fočanskog kotara bilo katoličkih obitelji za koje, kako navodi don Lazar Lazarević, ondašnji biskupijski vikar, tadašnja Dubrovačka nadbiskupija, čiji je nadbiskup u to vrijeme bio i upravitelj Trebinjsko-mrkanske biskupije, nastoji osigurati duhovnog pastira, a potom i osnovati župu. Don Vide Novaković Maslać, dubravski župnik i biskupski vikar Trebinjske biskupije, u pismu od 5. rujna 1840.,  svjedoči da u planinama od Nevesinja i Foče žive katolici Trebinjske biskupije. Također, Šematizam Trebinjske biskupije svjedoči da u mjestu Oblju kod Uloga, na zagorju Nevesinjskoga kotara, žive dvije katoličke obitelji - Đure Marića i Đure Raguža, koji su se tu, kako se navodi, nastanili još 1872.

Naime, ovdašnji katolički vjernici, koji su živjeli u sjevernim planinskim krajevima Hercegovine, bili su i najteži pastoralni problem dubravskim župnicima kojima je, u to vrijeme, i bila povjerena pastorizacija katolika spomenutih područja. 

Don Lazar Lazarević, kao župnik stolački i biskupijski vikar Trebinjske biskupije, primio je 28. svibnja 1867. dekret biskupa Vinka Čubranića da hodi po planinama Nevesinjskoga i Fočanskoga kotara radi duhovne službe katoličkoga puka koji živi u tamošnjim krajevima. Također, isti biskup je 26. studenoga 1868. izdao dekret da se u Nevesinjskom kotaru, u mjestu Kruševljani, ustanovi katolička župa, a da se za te potrebe kupi zemljište i kula.

Svi ti pokušaji, razumljivo, nisi bili blagonalono gledani od osmanske vlasti, iako je, nakon provedenih reformi i znatnog slabljenja moći, odnos prema Katoiličkoj crkvi bio nešto drukčiji. Tako nije odmah ni došlo do utemeljenja župe. Godine 1871., točnije 14. lipnja, vikar Lazarević dobiva dekret od biskupske kurije iz Dubrovnika u kojem se dostavlja i novčana svota od 150 f. koja se treba predati hadži Daut-begu Bašagiću iz Nevesinja za “kućnu kiriju, koja je bila određena za novoga paroka u istome mjestu”. (Svi navedeni i kasniji podaci dobiveni su iz Provikarskog i župnog arhiva u Stocu - PVAS). U zahvalu spomenutom Bašagiću, kao i njegovoj dvojici braće, isprosio je don Lazar, s “uplivom presvijetloga biskupa”, kako svjedoči kurijalni dekret od 18. rujna 1871., od pape Pia IX. tri zlatne kolajne “radi pripoznanja njihova i sudjelovanja da se u Nevesinju ustanovi katolička župa”. No, ustanak od 1875. do 1878. prekinuo je i ta nastojanja za utemeljenjem župe, što je moralo čekati nova, bolja vremena. Isti don Lazar Lazarević potom je ponovno 21. lipnja 1880. primio dekret od biskupa, apostolskoga upravitelja Trebinjske biskupije, za utemeljenjem župe u Nevesinju, a nepunih godinu dana kasnije, 2. ožujka 1881. i naredbu od biskupskoga stola u Dubrovniku radi ustanovljenja nove župe u Nevesinju. I novi upravitelj Trebinjske biskupije biskup Mato Vodopić, slijedeći stope svojih predšasnika, molio je više puta visoku carsku i kraljevsku zemaljsku vladu za ustanovljenje nove župe u Nevesinju, o čemu svjedoči kurijalno pismo od 24. svibnja 1886. sačuvano u PVAS.

Planištarenje, osnutak župe u Nevesinju i  unutarnja kolonizacija biskupa Buconjića

Kako sam naveo, ključnu ulogu u 'vraćanju' hrvatskoga stanovništva u područje nevesinjskog kraja, o kojemu je ovdje ponajprije riječ, odigrala je pojava planištarenja, kojom se bavio veliki broj obitelji. Naime, hrvatsko stanovništvo Donje Hercegovine je istodobno kroz cijelu povijest živjelo i od Gornje Hercegovine. Mnoge su obitelji u ovim sjevernim hercegovačkim planinskim krajevima kupovale posjede na koje su izlazile ljeti sa svojom stokom. Na tim su posjedima neki članovi obitelji ostajali i tijekom zimskog razdoblja. Zapravo je ta pojava planištarenja, odnosno takav način života prisutan na ovim prostorima još od vremena Ilira, a opstao je i nakon vladavine Turaka. U tim naseobinama nastaju i pastirska naselja - katuni, što je odraz specifičnoga stočarskog načina života koji je ranije bio dominantan. Stanovnici Humske zemlje ili Donje Hercegovine imali su svoje “planine” na sjeveroistočnim predjelima Hercegovine. Poznate su planine, vlasništva humnjačkih Hrvata – Morine, Crvanj, Zelengora, a nešto manje Hrvata je na Treskavici i Visočici. U tim su planinama vremenom nastala katunska naselja s planinskim kućama, ali i pravim, čvrstim obiteljskim kućama. Najpoznatija naša planina bila je Morine, prostrana visoravan 30-ak kilometara od Nevesinja prema Kalinoviku. Poznati su katuni na Morinama – Planinica, Bjelojevići, Lakat, Gornje i Donje Somine, Podgvoznica... (Slavko Katić, Vrutak 11, 23. str.). Morine se, naime, u povijesnim vrelima kao pasište spominju još 1475. 

Pa i sada se od starih Humljaka može čuti dosta zgoda iz planine i gdje je tko imao planinu: Lokva Trebinja – Crvanj planina, Zažablje – Morine, Hrasno – Kladovo Polje, Burmazi – Treskavica, pa iz Boljuna od Stoca išli su u Boljune planinu, Bjelojevići u Bjelojevićima itd. Bilo je to dvojno stanovanje radi stoke i žitnice, zimi u Humnini, a ljeti se sa stokom se seli u planinu. Neki, kao Martići, Gustini, Vukorepi, imali su i zimske kuće na Morinama, a Jurkovići i svoje groblje. Do nacionalizacije nakon Drugoga svjetskog rata Humnjaci su imali 13.500 dunuma gruntovnog vlasništva i 37.000 dunuma pašnjaka. Važno je naglasiti da je u planine izlazilo više od 100 kućanstava s više od 100.000 grla sitne i oko 4.000 grla krupne stoke.
Recimo i to da su planištari odlazili na pasišta udaljena od mora prema unutrašnjosti uvijek nekoliko dana hoda. (O pojedinostima i detaljima iz planinskih naselja, o tadašnjem načinu života, svetkovinama, običajima, gradnji kapela i dr. kasnije će biti dosta riječi.) Kada govorimo o planištarima u ovim krajevima, potrebno je razlikovati planištare, pobravičare i pratidžije. Naime, obitelji iz Donje Hercegovine – Humnjaci, koje su  sa stokom ljetne mjesece provodili po planinama sjeveroistočne Hercegovine i jugoistočne Bosne, zvali su se planištari. Oni su gonili na tisuće ovaca svojih mještana, koji su se, u odnosu na njih, zvali pobravičari. Oni koji su stoku pratili do planinskih odredišta, zvali su se pratidžije. (Humski zbornik V, 28.str.).

No, odlaskom turske, a dolaskom austrougarske carevine na naše prostore, nakon Berlinskog kongresa 1878., prilike se, kad su katolici Hrvati u pitanju, još snažnije mijenjaju.  Naime, po zaposjednuću Bosne i Hercegovine od Austro-Ugarske Monarhije mnogi ovdašnji muslimani počeli su prodavati svoja imanja, zemlju i seliti u Tursku. Prema sjećanju Ilije Martića (Dumo i njegov narod, studeni 1979., str.28), pojava iseljavanja muslimana bila je izraženija u nevesinjskom području nego u drugim krajevima BiH. Muslimani su, kaže, svoja imanja prodavali brojnima iz Donje Hercegovine, osobito katolicima, a u velikom broju slučajeva bili su to povratnici iz Amerike, kao i oni kojima su braća iz Amerike slala novac. U samom Borču naselilo se oko 80 obitelji, na Oblju bijahu otprije četiri kuće Raguža i Marića. Ponad Neretve u Bjelimićima desetak obitelji, a po donjem kraju Nevesinjskog polja naselilo se mnoštvo katoličkog naroda iz stolačkog, mostarskog i ljubuškog kotara.    

Mostarski biskup Paškal Buconjić dolazi na ideju tzv. unutarnje kolonizacije. Naime, kao piše dr. fra Leo Petrović, kasniji hercegovački franjevački provincijal (Dr. Fra Leo Petrović, prvi hercegovački franjevac doktor znanosti, Mostar 2008., str.127), za prvih godina Buconjićeva biskupovanja počeo se među muslimanima širiti jak pokret da prodaju svoja imanja i presele sa svojim obiteljima u tursku carevinu. Iako, kako piše Petrović, iseljavanje muslimana “Buconjiću nije bilo po volji, jer je bio veliki rodoljub”, on dolazi na ideju unutarnje kolonizacije. Bio je, kaže, svjestan da su neki krajevi njegove biskupije prenapučeni, pa je došao na ideju kupovine zemlje i imanja muslimana koji odlaze iz Nevesinja i Bijelog polja. U ta je područja naseljavao katolike mostarskog i ljubuškog kraja. Ovu biskupovu akciju, navodi Petrović, ne samo da nije pomagala, nego je, dapače, svim silama ometala tadašnja zemaljska uprava. Tako je kupio imanja u Ulogu, Glavatičevu, Bijelom polju, Nevesinju i drugim krajevima, koja je poklanjao katolicima navedenih kotareva, ako su se htjeli doseliti i živjeti na novim posjedima. “Tako je pomagao mnogim siromasima i zapriječio da nijesu ostavili rodbinu, rodnu grudu i bili izgubljeni za naš narod”, piše dr. fra Leo Petrović. (O akcijama odgojno-obrazovnog i drugog karaktera biskupa Buconjića u Nevesinju, bit će riječi naknadno.)      

Prema svjedočenju ranije spomenutoga Ilije Martića, biskup Buconjić je dovodio i ljude iz svoga kraja – Drinovaca i nagovarao ih da kupuju zemlju i da se nasele u Nevesinju. Tada su u okolicu Nevesinja, ali i u samo mjesto, došli Buconjići, Vasilji, Čuljci, Rotimi i drugi. Biskup je, kaže, u tu svrhu osnovao i posebnu kasu iz koje su svi dobivali kredite koje su kasnije otplaćivali. Nakon što se se pomenutom kolonizacijom, kao i pojačanim planištarenjem broj katolika u ovim krajevima povećao, još se snažnije nastavilo s razmišljanjem o uspostavi župe u nevesinjskom kraju.

Tako je, još i prije kolonizacije, godine1886. predloženo da sjedište nove župe bude u mjestu Kamena, a pripadalo bi joj cijelo nevesinjsko područje, a potom i ranije spomenuto mjesto Obalj te područje sjeverno od Uloga. Za pastoralni rad u Trebinjskoj biskupiji tih se godina javio fra Grgo Franičević te se razmišljalo upravo njega postaviti za župnika u Nevesinju. Biskup Mato Vodopić, prema istim dokumentima iz PVAS, se 1888. godine snažno zalagao za uspostavu župe u Nevesinju, ali je, kako se navodi, naišao na velike zapreke u Zemaljskoj vladi. Sve do osnivanja župe, ovo je područje duhovno bilo povjereno najprije dušobrižničkom osoblju župa Dubrave i Stolac, a osnutkom župe u Blagaju 1891., područje buduće župe Nevesinje bilo je povjereno dušobrižnicima Blagaja. I trebalo je proći još punih 11 godina nastojanja i brojnih trzavica, čemu je doprinio, između ostalog, i odnos mostarski biskup Buconjić-Trebinjsko-mrkanska biskupija glede izmjene granica na štetu Trebinjske biskupije, da se u Nevesinju konačno uspostavi katolička župa. Tako je radi sada već značajnijeg broja katolika, ali i već prisutnog vojnog garnizona te brojnih činovnika i njihovih obitelji, župa uspostavljena 1899. Dekret o osnutku iste je godine donio biskup mostarsko-duvanjski fra Paškal Buconjić, a župu je posvetio Uznesenju Blažene Djevice Marije.