Evo zore, evo dana, evo Zvonke i Zlatana : Lijevo-desno, nigdje moga (glavnog) stana

U politici, navlastito u BiH, ne postoje pravila. Sve je moguće i nemoguće u isto vrijeme.  Moguća je i koalicija HSP-a i SDP-a. Programski zamišljena kao radikalno desna stranka, HSP postaje čista građanska stranka, sestrinska sa strankom koja je naslijedila materijalnu i ideološku ostavštinu kao i 'slavnu' tradiciju bratstva bez jedinstva , izvojevanu bajonetama  Đure Pucara Starog, Hamdije Pozderca, Branka Mikulića, Stanka Čolaka...  O tempora, o mores! 

Ne zna se više tko s kim na vrh Trebevića sjedi, kojoj vojsci što besjedi.  Čini se da je i crnima i crvenima, crven fesić nana pripremila. Analogijom verbalne političke shizofrenije, član Predsjedništva BiH  Željko Komšić je htio vizualno prenijeti novu bosansku paradigmu na zid svog ureda – do Titove slike obećao je postaviti sliku Blaža Kraljevića, koji je emigranstki  život u Australiji u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, posvetio pripremama za dan osvete Titu i komunistima. Evo zore, evo dana, evo Ćane (Primorca) i Zlatana (Lagumdžije)!??

Za razliku od SDP-a, istinski multietnički Lijanovići su u Zapadno-hercegovačkoj županiji sa Zvonkom Jurišićom, predsjednikom HSP-a, već isprobali ovog političkog 'čudnovatog kljunaša'. I dobro prošli, kao tvrtka i kao stranka, a Lijanovići ne kriju da ih to jedino i zanima. Njima je, za razliku od Jurišića, jasno što je izborni legitimitet i koje hrvatske stranke u Federaciji BiH i u cijeloj BiH su nositelji tog legitimiteta. Još jedan Jurišićev partner iz bivše Vlade u Zapadno-hercegovačkoj županiji,  HDZ 1990. je procijenio da kao nacionalna stranka nikako ne mogu i ne smiju nakon izbora (s)krenuti  lijevo, u pravcu izgradnje isključivo građanske BiH.

Dr. Ljubić je kao iskusan političar svjestan da je preduvjet postizanja međunacionalnog koncenzusa, komprimisno traženje i ustrajno građenje unutarnacionalnog koncenzusa između hrvatskih političkih stranaka, udruga, kulturnih i znanstvenih institucija i pojedinaca iz različitih slojeva društva i svih krajeva gdje žive Hrvati. On i dr. Čović, predsjednik HDZ-a BiH, znaju da početkom nove godine i novog decenija, ne počinje obično postizborno trgovanje pozicijama u izvršnoj vlasti. Čeka nas novo (pre)komponiranje BiH, bilo kroz pregovore između Sarajeva, Banja Luke i Mostara, bilo na novoj međunarodnoj konferenciji.

S. Mesić, I. Josipović, V. Pusić I Ž. Puhovski su za ili bar nisu protiv trećeg entiteta
Je li u Hrvatskoj lijevo ono što je u BiH desno, ili je hrvatska ljevica otišla toliko lijevo da se u BiH ukazuje zdesna? Ili je Hrvatima u BiH toliko loše da su ih počeli sažalijevati Mesić  i Vesna Pusić?! Ni jedno  ni drugo, jer su njih dvoje zadnjih deset godina u politici trbuhozborci  međunarodne zajednice i sve ukazuje na to da su dobili signal za dodvoravanje utjecajnijem dijelu hrvatskih političara u BiH.

Naime, svaki ozbiljniji političar u BiH zna da je spominjanje entiteta, koji je usput rečeno filozofski a ne politički ili ustavno-pravni termin, značilo kraj svakog razgovora s Hrvatima, koje se odmah proglašavalo separatistima, razbijačima hrvatskog korpusa u BiH, uskogrudnim nacionalistima itsl. Jednako iz krugova međunarodne zajednice, lijevih crkvenih struktura i kulturnih društava Hrvata koji bi se našli izvan granica tog teritorijalno ipak nikad definiranog Entiteta. Koliko li su tekstova na tu promašenu temu napisali velikobošnjački ideolozi građanske BiH i zabrinuti „katolički“ intelektualci od pokojnog fra Petra Anđelovića do njegovog ideološkog klona, fra Petra Jeleča, Dubravka i Ivana Lovrenovića ?! I sad, nakon svega, fra Petar se u grobu okreće, ako čuje svog hababa Mesića i drugaricu Vesnu Pusić, koja je odlazak u BiH za vrijeme rata, svakog od nas rođenih u BiH, proglašavala agresijom RH na susjednu BiH.

Oni koji znaju i bez Wiki-leaksa što je sve Ivo Sanader obećao svjetskim moćnicima kad je riječ o Hrvatima u BiH, se ne čude i ne zdvajaju nad njegovom sudbinom, niti se podsmjehuju zlurado, znali su i prije deset godina  kao i danas da HDZ nikada ne će reći više od poznate sanader-bebićevske mantre: Hrvati moraju biti jednakopravni u BiH. To što do tog 'imperativa' ne drži nitko, ponekad se učini ni neki Hrvati u BiH, ne zabrinjava ni predstavnike Hrvata iz BiH u Hrvatskom Saboru, ni jučerašnje ni današnje vodstvo nekad moćnog HDZ-a.

A ne brinu se previše zbog tog ni u dva herceg-bosanska HDZ-a, jer su shvatili da moraju sami uzeti u ruke sudbinu i budućnost svog naroda. Oni znaju da ono što se podrazumijeva pod pojmom Entitet nije rješenje za Hrvate u BiH. Znaju da je to samo podvala oko koje bi se trebali zavaditi Hrvati Posavine, Hercegovine i Središnje Bosne sa svima koji svoj dom ne vide u Entitetu. I znaju da to nije prihvatljivo bar jednom od ostala dva naroda u BiH. Neki misle da nije sretnija ni priča s hrvatskom federalnom jedinicom u BiH, ali o tom nekom drugom zgodom.

Na koncu godine običaj je izdvojiti poneku osobu kao najuspješniju ili kao iznenađenje godine u svom poslu. Osobno bih čestitao Borjani Krišto na moralnoj i stvarnoj pobjedi u utrci za hrvatskog člana Predsjedništva BiH.

Istaknuo bih i Vesnu Čović Pinjuh koja se odvažila početi stvarati novi HSP HB, Jurišićevim jurišnicima usprkos. Ali je stvarno iznenađenje i osvježenje na hrvatskoj političkoj sceni u BiH, mlada i odvažna predsjednica HSS-a, Ljiljana Lovrić. Najprije zbog činjenice da se snažno i uspješno suprotstavila dosadašnjem okoštalom kosovsko-udbaškom vrhu haesesovsko-enhaijevskog političkog hibrida, ali i zato što bi upravo ona mogla biti nova nada Hrvatima Središnje Bosne.

Još od Darija Kordića, oni nisu imali ovako profiliran i jasan glas Vrbasa, Lepenice i Lašve. Ljiljana Lovrić je moderna Ivana Orleanska Viteza i oba Travnika, Busovače, Kreševa i Kiseljaka, Bugojna i Jajca, Fojnice, Usore i Žepča, kao i sarajevskih i posavskih Hrvata.