Ponedjeljak, 07 Prosinac 2009 00:01
Riječ Pere Marijanovića u povodu promocije knjige "Već viđeno" autora Željka Raguža u Čapljini i Čitluku: Poštovani, Kada počnete čitati knjigu "Već viđeno" autora Željka Raguža, zapitate se o čemu bi to ova knjiga mogla uopće pričati ali kada je zatvorite, nakon čitanja, prva misao koja vam padne na pamet je ona o usporedbi uma čovjeka i uma Stvoritelja koji nas je stvorio.
Razlika ova dva uma je upravo ono na čemu ova knjiga počiva a to je analiza. Dok je taj proces umu Stvoritelja nepotreban jer uvijek sve zna, umu čovjeka je također nepotreban ali samo ako je njegovo životno geslo: prođi me se, biti će što će biti. Onima drugima, onima poput autora ove knjige, analiza je životno geslo; jedini pouzdan način da se do objektivne spoznaje uopće dođe. Analiza također resi um onoga čovjeka koji prkosi povijesti i njenim nedaćama, nastojeći dobiti zvanje njenog učitelja, zauzimajući se za načelo da jednom viđeno više ne treba gledati. Povijest rijetko ponavlja dobre stvari a češće one druge. Povijest nagrađuje samo one koji od prošlosti uče usmjeravajući sebe i druge ka boljem i pravednijem. Povijest je zaista škola: ako joj ne položite razred ponavljate ga! Eto, to je suština na kojoj počivaju sve priče iz ove knjige.
Povijest je, dakle, učiteljica života ali bez vlastitih učitelja. Ako ja ne postanem učitelj u školskom sustavu povijesti tada ni povijest više neće biti učiteljica moga života. Ona će doduše ostati učiteljskom ustanovom, poput kakve škole, ali prazna, bez učitelja pa zato i bez učenika. A to je tek prava narodna katastrofa. Tada će šansa pripasti ponavljanju povijesnih, najčešće onih negativnih događanja, ispostavljajući ljudima račune koji se, bar što se Balkana tiče, krvarinom plaćaju.
Račun koji nam povijest šalje na naplatu težak je. Trebalo bi ga platiti a žrtva to često niti može niti hoće; cijena je previsoka: traži se krv, traže djeca, traže korijeni, traži Domovina. Ne može i neće a mora! To je povijesni usud, uzo povijesti ili prokletstvo povijesti. Uzo koji je svezala povijest zbog praznih škola i školskih zbornica bez učitelja života. Knjiga o kojoj večeras govorimo pokušava zapravo napuniti i učionice i učiteljske zbornice te postati dobrim udžbenikom za kolegij naziva: „trnovit je put do zvijezda i on cijelo vrijeme vodi uzbrdo“. Stjepan Radić jednom uzviknu: Ne srljajte ko guske u maglu! Ako bi te riječi preveli i o njima malo razmislili značile bi ovo: Prvo naučite od Učiteljice života, a onda vodite narod! Slijepac ne smije biti na čelu kolone. Ili kako to jednom jedan filozof reče: mole se nule da poštuju temeljno matematičko pravilo i zauzmu mjesto pozadi!
Autor ove knjige pokazao nam je ne samo osnovnu tehnologiju analize i stjecanja učiteljske mudrosti već je tu mudrost i proslavio konkretnim rezultatima istraživanja i zaključivanja. Važno je ovo razumjeti: zaključci povijesnih analiza su onaj osnovni „energent“ kojim se hrani svaki narodni pozitivni razvoj, to je ono „gorivo“ potrebno za narodni put uz brdo, put po trnju do zvijezda. Bez takvih zaključaka put uz brdo je nemoguć, te se često po sebi nameće njegova alternativa, put niz brdo, doduše mnogo ugodniji, ali koji vodi do „već viđenog“, odnosno to je put u krug kada isti ljudi više puta vide iste točke, iste događaje a najčešće strahote stradanja. Da li je pri tom u pitanju tvrdoglavost onih koji narod vode, da li je slijepac na čelu kolone, je li u pitanju neshvaćanje i nemogućnost analize i zdravog promišljanja? Nema odgovora u ovoj knjizi na ta pitanja niti ih može biti. Mi, narod, moramo sami čuti onaj blagi glas naših otaca: ovuda djeco moja, tim putom tamo već ste prolazili. Zar ne prepoznajete pogubne hridi, tjesnace i opake plićake što se pučinom čine?
Postoji još jedna velika razlika između našega poimanja stvarnosti i onoga što ona stvarno jeste. Naša pozornost je često usmjerena ka takozvanim „velikim ljudima“, mi ih zapravo neprestano tražimo i uvjeravamo sebe kako oni zaista tamo negdje postoje. Često se veli: ne beri brigu ima tko o tome misliti! Povijest zapravo pišu mali ljudi i slučajnosti. Posvuda su, istina nezapaženo, oni u živom povijesnom tkivu pa tako i u pričama ove knjige. Kada je veliki učitelj života naš Miho Ljuban (učesnik Hercegovačkog ustanka 1875.), uzviknuo jedući šaku crvenice pred engleskim konzulom „ona će nas hraniti, gospodine“ jedva da je itko na to pozornost usmjerio. Željko Raguž na sreću jeste. A te riječi označile su mudrost izlaska iz one putanje povijesti koja nas tako dugo vodi pokraj „već viđenog“. Kada bi ga poslušali, bio bi to pouzdan znak izlaska iz povijesne začaranosti na put narodne slobode. Ali samo kada bi...
Serdar Previšić (učesnik Hercegovačkog ustanka 1875.) jednom je velikom bečkom caru skresao u brk: Vlast je vaša, care, ali je zemlja naša! Da zaključim, veliki ljudi, učitelji života, zaista postoje ali je problem u tome što su oni mali u našim očima i što ih mi ne zamjećujemo. Tolstoj je jednom napisao kako veliki režimski ljudi nalikuju zapaljenoj slami na njivi; planu, veličanstveno obasjaju noć, ugase se i vjetar raznese njihov pepeo. Zauvijek.
Zapitajmo se: kako nas često samo malo dijeli od pravoga narodnoga puta! Bila bi zato dovoljna tek obična i prirodna spoznaja da je zemlja naša i da ona ne može biti tuđa. Toliko su nam je puta tražili, a toliko su puta očevi rekli ne. Toliko se puta probudio duh serdara Previšića, velikog Ljubana, vojvode Musića... Ali, kultura globalizma i relativizma, kultura novoga doba, opet je narodnu sudbinu sunovratila u svijet Željkova „već viđenog“. Sve je naše, pa zato je sve moje to je ona nova krilatica koja stropoštaje sve brojniju svjetsku sirotinju u novo roblje a ne ona stara pomalo otupljena sablja. Sramota je voljeti Domovinu kada je ona svačija pa zato i ničija! Nepotrebno je voljeti ono što je danas moje a sutra može biti Bog zna čije. Što se jednostavno može kupiti. S prahom otaca! Pretužna je činjenica da je američki Indijanac prestao voljeti svoju zemlju! To je najveća katastrofa koju je čovječanstvo uopće moglo doživjeti.
Na neprijatelja se moglo sabljom ali protiv takve nametnute filozofije, sablja ne pomaže. Pomaže tek analiza i zaključivanje čemu nas uči ova knjiga. U tome je njena vrijednost kao i svih onih drugih napisanih radi pokušaja prizvati nas svijesti i otrežnjenju.
Mladi Stjepan Tomašević 1461. godine piše papi između ostalog ovo: „... Ako mi povjerujete i pomognete, spasiti ću se, inače ću propasti, a moja propast povući će za sobom mnoge druge“ (više stranica u ovoj knjizi). Iste riječi je mogao izgovoriti i bilo tko drugi na ovim prostorima stotinu puta poslije u gotovo identičnim političkim i ekonomskim prilikama. U tom povijesnom vrtlogu nestale su cijele generacije, sva dobra koja su mnogi mukotrpno skupljali za bolje sutra. Nikada njihova propast nije išla tako daleko da za sobom povuče prazne glave svjetskih bahatih moćnika. Dapače, eto ti njih na poprište katastrofe da sude i upravljaju. Citiram: „... obrazovanje na materinjem jeziku moglo bi ugroziti dugoročnu mogućnost pomirenja i oslabiti mogućnost da ljudi žive zajedno...“ (stranica 117 u knjizi).
Priče ove knjige nisu samo radi priča, već prije svega radi zaključka. Zaključci su svojevrsna rješenja matematičkih povijesnih modela. Ako bi netko tražio da se svi ti zaključci svedu na samo jedan, on bi možda mogao biti ovaj: Narod kome dragi Bog podari planinu i njen led za domovinu boriti će se samo protiv vuka, a onaj kome podari Domovinu Hrvata mora se boriti s vječitom žudnjom moćnika i zavišću susjeda“.
Sudbina našega čovjeka, čovjeka Huma i Bosne, sudbina je vuka samotnjaka i sudbina kamena stećka. Kada se takav kamen otkine od planine on se obično skotrlja na imanje kakve sirotinje. Sirotinji bi dobro došao kao biljeg, jer mrijeti je skoro. Mogla bi ga usići i sebi na greb postaviti. Ali ne. Eto ti međunarodnog predstavnika jer kamen njemu treba. Tako budući stajećak ode iz njive sirotog humljanina u spomen park moćnog globaliste. Sve je naše a to znači sve je moje. Hrvatski sabor je u periodu kraćem od deset godina prvo raspravljao o obrani otoka na Jadranskom moru od agresora a potom o prodaji istih otoka strancima! A u tom Saboru sve pismeniji od pismenijeg. Teško je znati da li je naš serdar s početka ove priče uopće znao čitati ali srčano veli moćnom caru bez oklijevanja: zemlja je naša Visosti, samo je vlast vaša. Tko je ovdje veliki, tko je ovdje učitelj života? Naš serdar ili suvremeni sabornik? Prosudite sami.
Prikazi u knjizi Već viđeno autora Željka Raguža egzaktni su matematički povijesni modeli. Izbor tema u knjizi je vizionarski. To je kao kada uporno kopate po smeću, ljudi vas motre i smiju vam se, a vi pronađete biser.
Priče u knjizi možemo također shvatiti i našim dobrim ali zaboravljenim sjetnama, stariji zasigurno znaju o čemu je riječ. Sjetna je kratka narodna fabula poučnog sadržaja, skrojena po strogim pravilima koja se usmeno prenosila s koljena na koljeno a pričala se najčešće pored ognjišta za vrijeme ciče zime. Ovako radi sine a ovako nije dobro raditi. Pisca ove knjige mogli bi proglasiti modernim, suvremenim tekstopiscem narodnih sjetni.
U tom svjetlu, u svjetlu već viđenog, promotrimo ponovo ono što se dogodilo 1463. godine Humu i Bosni (stranica u knjizi 22 -23, naslova PONOVLJENA KLETVA PROKLETE DUŠE). Priča kakvu poznajemo i kakvu autor koristi u ovoj knjizi ima zapravo dva osnovna sloja. Oba odgovaraju modelu „već viđenog“. Po jednom, zavedeni zapovjednik predaje utvrđeni grad Bobovac Turcima pa ga oni poslije sunovraćuju sa Radakove stijene ili mu otkidaju glavu, svejedno. Po drugoj priči on je zapravo žrtva šire urote protiv Bosne i Huma koja se trebala skriti od pape. Turci i te 1463. definitivno nisu bili neka posebna sila za Europu te su zapravo na neki način iskorišteni za rušenje Bosne i Huma jer upravo oni nisu pristajali na onu: sve je naše zajedničko a to znači moje! Što je od ovoga točno? Po modelu već viđenog, Radak kao osoba više se nikada nije ponovila u povijesti ali se toliko puta ponovila njegova stijena. Radakova stijena je dakle rješenje zagonetke, ključ razumijevanja povijesti i sudbina onih koji se u krug vrte, a ne Radak. Ta ista stijena čekala je i ministra Nikolu Grabovca 2000. pošto je osvajačima predao dušu Hrvata sa svježe iskazanom voljom preko toliko hvaljenog mehanizma demokratskih izbora. Sunovraćen je od istih tih gospodara kojima je predao ključeve niz radakovu stijenu koju godinu poslije. Tko je slijedeći kandidat hladne Radakove stijene?
Što je zapravo konačno rješenje Radakove stijene? Serdar Previšić istupi srčano pred cara i veli mu: vlast je vaša, Visosti ali je zemlja naša i samo naša. To je matematičko rješenje Radakove stijene u povijesti Hrvata. Ona će nas hraniti reče Ljuban jedući šaku crvenice pred engleskim konzulom. To su i temeljni sugerirani ali neizrečeni zaključci ove knjige, odnosno ključna rješenja njegovih matematičkih modela povijesnih događanja. To su i one drage poruke djedovih sjetni unucima pored ognjišta: djeco moja Domovina se nizašto ne da. Ne mogu se prodavati otoci a imati Domovina. Ne mogu se graditi tuđe luke na našim morima a imati Domovina. Morate voljeti Domovinu da bi je imali!
Ali kada nas povijest uputi nazad prema Radakovoj stijeni pred nama je neminovno ono „već viđeno“. Citiram: „Cjelokupno B-H stanovništvo pripada jednom plemenu i jednoj naciji“ (Austro-ugarska aneksija BiH, 1884. Godina, akt Zemaljske vlade BiH u povodu zahtjeva mostarskih Srba za osnivanje pjevačkog društva, stranica u knjizi 187). 1995. godina Alija Izetbegović na kongresu svoje stranke veli: „stanovnici BiH bi se trebali nacionalno izjašnjavati kao Bosanci“ (ista stranica). 2008. je godina, govori njemački veleposlanik u BiH u najboljem duhu preživjelih neofašističkih ideja: „Najvažniji cilj ustavne reforme trebao bi da bude da od BiH stvorimo naciju“. Isti čovjek dodaje: „slijedeće desetljeće trebalo bi uvesti moratorij na nadjevanje etničkih prefiksa: Hrvatski, srpski, bošnjački...“ (stranica u knjizi 188).
Treba konačno udariti šakom o stol i njemačkom caru skresati u brk: samo je privremena vlast vaša čovječe ali je zemlja zauvijek naša! I sultanu to treba skresati! I sarajevskom paši. I svakom moćniku. To je rješenje. To je jedino moguće rješenje!
Poučak ovom zaključku: gospodar nikada nije žrtvu izveo iz povijesnih vrludanja u svijet narodne slobode. Nije lud, izgubio bi roba. Žrtva to mora učiniti sama. Ona i nitko drugi. Promatrali smo mačku kako sluđuje ulovljenog miša. I nikada nije rekla: e sada je dosta moj mijo, evo ti sloboda, odlazi. Ta valjda nije luda. Napokon, što bi večerala? Ako želi život, miš se sam za njega mora izboriti. Na ovom planetu topi se čak i led njegovih polova ali rob ostaje robom a gospodar gospodarom sve dok se rob ne izbori za slobodu. Nitko mu je nikada nije darovao. Niti će.
Bila mitska ili stvarna, Radakova stijena je najzaposleniji element hrvatske povijesne turbulencije ali i općenito. Radaka već odavno nema, ali svaki čas netko nešto sunovraćuje niz njegovu stijenu. Tek odlučnost serdara i žilavost Ljubana oslobađa jedan narod zakona Radakove stijene. Zemljina gravitacija nam omogućuje život na ovom planetu ali vam je potrebna snaga raketnih motora ako je se želite osloboditi i otići bar malo u svemir. Prodajte jedan centimetar očeve zemlje i korak ste bliže beskućniku a vaše dijete siročetu. Od beskućnika i siročeta dijeli nas samo blagoslov majke i komad djedove zemlje! Nitko i ništa drugo!
Što ako tako ne učinimo? Ostati ćemo u vrtnji nesklone nam povijesti, odnosno unutar Željkova matematičkog modela vrtnje „već viđeno“.
Evo jedne priče koju sam preuzeo iz „Hrvatskog glasa“, časopisa koji je izlazio u Americi. Ovo što citiram je tiskano 30. travnja 1946. U to vrijeme Hrvatima u Ameriku su počela pristizati pisma sunarodnjaka iz Titove zbratimljene Jugoslavije. U Americi su Hrvati o Titu mislili sve najbolje. On je oslobodio Hrvate, ostvario njihov povijesni san, stvorio samostalnu Hrvatsku unutar zbratimljenih naroda i sada svi tamo žive sretnije nego oni u Americi. Ali pisma koja pristižu govore nešto posve drugo. Rođaci iz sretne Jugoslavije mole svoje rođake u Americi za koru kruha, glad je posvuda vele, ono što oni šalju iz Amerike prodaje se po skupe pare, ljudi se noću odvode i ubijaju. Nije moguće! viču Hrvati u Americi to je opet neka podla prevara. Hrvati se inače mnogo teže trijezne a lako padaju u onu pjansku, pogotovo kada im to i materijalno odgovara. Elem, jedna kuma piše svome kumu u Ameriku, pošto je od njega dobila pismo u kome je on pita voli li ona novu vlast u Jugoslaviji? Kumu se čini da odgovor zna ali hoće da ga čuje baš od kume. Kuma opet zna da će pismo biti cenzurirano jer je njen kum važna osoba i potrebna partizanima. Inače, taj njen kum u Americi nedavno je bio nesretno udao svoju kćer. Toliko je bio nesretan da je na svadbi napravio veliki skandal. Ta činjenica je bila važna njegovoj kumi kada mu je pisala pismo. Evo tog njenog pisma citiranog doslovce: „Dragi kume, dobila sam tvoj list. Drago mi je čuti da se nalaziš dobro sa svojom familijom. Što me pitaš kako volim novu upravu, moj kume mi smo zadovoljni sa ovom novom upravom i toliko smo veseli da ti opisati ne mogu. Kume, ti znaš kako si ti bio veseo i zadovoljan kada se tvoja ćerka udavala – isto smo mi danas tako veseli i zadovoljni sa ovom novom upravom“ .
Sve je zajedničko, moje i tvoje, tvoje i moje usprkos onoj narodnoj „čuvaj imena, dočekat ćeš vrimena“ (stranica u knjizi 30). Korelacijska zavisnost između dva ključna čimbenika imena i vremena mudrost je našega naroda, plodan zaključak njegovih stoljetnih analiza, kao da je znao da će baš tu biti toliko problema u budućnosti, odnosno u našoj sadašnjosti.
Mudrost maloga a velikoga čovjeka koja je vidjela čvrstu vezu između imena i vremena danas gotovo da više ne postoji. Živimo u vremenu ljudskih prava, zapravo svuda oko nas su samo različita prava. Čovjek primjerice kopa po smeću i traži koru kruha. Ali ne, to je samo privid. U stvarnosti on uživa istinska prava: prije svega prava čovjeka, prava djeteta, pravo na socijalnu i zdravstvenu skrb, pravo na mirovinu, pravo da slobodno bira i bude izabran... Nedostaje mu samo nasušna kora kruha. Zaista je dakle pukla veza između imena i vremena. Korpa prepuna naše narodne mudrosti i mudrosti uopće ostala je izvan našeg novoga doma. Prijatelji knjige naći će je ponovo u ovoj knjizi.
Kao narod s imenom i vremenom moramo se upravljati racionalnim zaključcima povijesne analize. Evo i primjera: Austro-ugarsko umijeće vladanja narodima temeljilo se na jednoj običnoj virtualnoj poluzi nalik na onu stvarnu: duži krak te fiktivne poluge držala je dinastija u Beču, kraći kraj je bio tragično zabijen ispod litice balkanskog bespuća dok je kao oslonac trajno poslužilo ipak slabo hrvatsko rame. Zakon fizike kazuje kako će poluga podići teret ali samo ako oslonac ne pukne. Gospodar poluge može dakle birati, ili će podići teret ili slomiti oslonac? Što je bio stvarni cilj balkanske politike moćne Bečke imperije? Što ako je trebalo slomiti oslonac a ne podići balkansku južnu liticu?
Stvaranje Bosanske nacije, nekada i danas, tema koju autor ove knjige često razmatra, u strogoj je vezi baš s tom polugom. Čim je Turska uprava na ovim prostorima oslabila, davno prije A-U balkanske ćuskije, pojavili su se prvi „Bosanski“ pokreti. Prema vani oni su se činili kao pokušaj konačnog nacionalnog oslobođenja ispod turskog jarma, ali su zapravo bili restauracijski pokreti, pokreti za obnovu stare sultanove slave ali daleko većih i opasnijih ambicija prema susjedima. Danas je isto tako, ništa se nije promijenilo ni za dlaku. Samo unazad jedne godine dana u Neumu se prodavao suvenir koji je slavio sultanovu moć i njegovu navodnu upravu u toj regiji. Kada su Turci čerečili konjima jadnike nije bilo one kume da napiše pismo svome kumu u Ameriku. Uostalom, povežimo ove činjenice u jednu cjelinu: Američki, Turski i Francuski ratni brodovi u ekološkom zaljevu Neuma, BiH protivljenje gradnji mosta u RH, Slovenačka blokada pregovora RH dok joj se ne ustupi prostor i naše baš me briga!
Nemojte uzeti ovu knjigu pa je samo čitati. Ona je udžbenik života a ne neki roman. Pročitajte koju rečenicu iz nje pa zastanite. Pustite um neka razmišlja. Neka ga obuzme analiza, to je njegovo prirodno stanje. Reći ćete potom: a da, to je zaista to. Razumjeti ćete u trenu mnogo toga što prije niste razumjeli. Najednom ćete shvatiti sve odgledane dnevnike i različite političke emisije u medijima. Mnogi govori svjetskih moćnika postati će vam jasni kao na dlanu. Ali i onih domaćih. Čuti ćete i onaj davno zaboravljeni očev glas: zar ti to nisam kazivao sine! Sve što ste u novinama pročitali do tada povezati će se u samo jedan jedini članak, vama potpuno razumljiv. Na koncu, neće vam trebati sutra niti gledati dnevnik. Već danas će vam sve biti jasno. Shvatiti ćete da je najviše od onoga u što vas uvjeravaju obična povijesna kopija, bizarni duplikat, odnosno jalova vrtnja nesretnika u svijetu povijesnih bespuća. Riječju, mozaik svijeta koga živite pretočiti će se u jednu jasnu sliku, da jasnija ne može biti. Ali će vam se u bespuću ukazati onaj put koji bi svi narodi na ovom svijetu trebali slijediti.
Pošteno bi bilo na kraju kazati: svaka ti čast Željko na ovom udžbeniku života. Udžbeniku koji otvara srce i um a zatvara putove neprijateljstva i mržnje među ljudima. Prisjetimo se: mržnja je svojstvo nemoći i neznanja. Sada kada znamo znanje moramo razmišljati o stazi kojom ćemo najprije izbiti do popločane narodne kaldrme prema sretnijoj i pravednijoj budućnosti.
Autoru knjige čestitka i zahvala te topla preporuka da se ova knjiga češće nađe u vašim rukama.
Račun koji nam povijest šalje na naplatu težak je. Trebalo bi ga platiti a žrtva to često niti može niti hoće; cijena je previsoka: traži se krv, traže djeca, traže korijeni, traži Domovina. Ne može i neće a mora! To je povijesni usud, uzo povijesti ili prokletstvo povijesti. Uzo koji je svezala povijest zbog praznih škola i školskih zbornica bez učitelja života. Knjiga o kojoj večeras govorimo pokušava zapravo napuniti i učionice i učiteljske zbornice te postati dobrim udžbenikom za kolegij naziva: „trnovit je put do zvijezda i on cijelo vrijeme vodi uzbrdo“. Stjepan Radić jednom uzviknu: Ne srljajte ko guske u maglu! Ako bi te riječi preveli i o njima malo razmislili značile bi ovo: Prvo naučite od Učiteljice života, a onda vodite narod! Slijepac ne smije biti na čelu kolone. Ili kako to jednom jedan filozof reče: mole se nule da poštuju temeljno matematičko pravilo i zauzmu mjesto pozadi!
Autor ove knjige pokazao nam je ne samo osnovnu tehnologiju analize i stjecanja učiteljske mudrosti već je tu mudrost i proslavio konkretnim rezultatima istraživanja i zaključivanja. Važno je ovo razumjeti: zaključci povijesnih analiza su onaj osnovni „energent“ kojim se hrani svaki narodni pozitivni razvoj, to je ono „gorivo“ potrebno za narodni put uz brdo, put po trnju do zvijezda. Bez takvih zaključaka put uz brdo je nemoguć, te se često po sebi nameće njegova alternativa, put niz brdo, doduše mnogo ugodniji, ali koji vodi do „već viđenog“, odnosno to je put u krug kada isti ljudi više puta vide iste točke, iste događaje a najčešće strahote stradanja. Da li je pri tom u pitanju tvrdoglavost onih koji narod vode, da li je slijepac na čelu kolone, je li u pitanju neshvaćanje i nemogućnost analize i zdravog promišljanja? Nema odgovora u ovoj knjizi na ta pitanja niti ih može biti. Mi, narod, moramo sami čuti onaj blagi glas naših otaca: ovuda djeco moja, tim putom tamo već ste prolazili. Zar ne prepoznajete pogubne hridi, tjesnace i opake plićake što se pučinom čine?
Postoji još jedna velika razlika između našega poimanja stvarnosti i onoga što ona stvarno jeste. Naša pozornost je često usmjerena ka takozvanim „velikim ljudima“, mi ih zapravo neprestano tražimo i uvjeravamo sebe kako oni zaista tamo negdje postoje. Često se veli: ne beri brigu ima tko o tome misliti! Povijest zapravo pišu mali ljudi i slučajnosti. Posvuda su, istina nezapaženo, oni u živom povijesnom tkivu pa tako i u pričama ove knjige. Kada je veliki učitelj života naš Miho Ljuban (učesnik Hercegovačkog ustanka 1875.), uzviknuo jedući šaku crvenice pred engleskim konzulom „ona će nas hraniti, gospodine“ jedva da je itko na to pozornost usmjerio. Željko Raguž na sreću jeste. A te riječi označile su mudrost izlaska iz one putanje povijesti koja nas tako dugo vodi pokraj „već viđenog“. Kada bi ga poslušali, bio bi to pouzdan znak izlaska iz povijesne začaranosti na put narodne slobode. Ali samo kada bi...
Serdar Previšić (učesnik Hercegovačkog ustanka 1875.) jednom je velikom bečkom caru skresao u brk: Vlast je vaša, care, ali je zemlja naša! Da zaključim, veliki ljudi, učitelji života, zaista postoje ali je problem u tome što su oni mali u našim očima i što ih mi ne zamjećujemo. Tolstoj je jednom napisao kako veliki režimski ljudi nalikuju zapaljenoj slami na njivi; planu, veličanstveno obasjaju noć, ugase se i vjetar raznese njihov pepeo. Zauvijek.
Zapitajmo se: kako nas često samo malo dijeli od pravoga narodnoga puta! Bila bi zato dovoljna tek obična i prirodna spoznaja da je zemlja naša i da ona ne može biti tuđa. Toliko su nam je puta tražili, a toliko su puta očevi rekli ne. Toliko se puta probudio duh serdara Previšića, velikog Ljubana, vojvode Musića... Ali, kultura globalizma i relativizma, kultura novoga doba, opet je narodnu sudbinu sunovratila u svijet Željkova „već viđenog“. Sve je naše, pa zato je sve moje to je ona nova krilatica koja stropoštaje sve brojniju svjetsku sirotinju u novo roblje a ne ona stara pomalo otupljena sablja. Sramota je voljeti Domovinu kada je ona svačija pa zato i ničija! Nepotrebno je voljeti ono što je danas moje a sutra može biti Bog zna čije. Što se jednostavno može kupiti. S prahom otaca! Pretužna je činjenica da je američki Indijanac prestao voljeti svoju zemlju! To je najveća katastrofa koju je čovječanstvo uopće moglo doživjeti.
Na neprijatelja se moglo sabljom ali protiv takve nametnute filozofije, sablja ne pomaže. Pomaže tek analiza i zaključivanje čemu nas uči ova knjiga. U tome je njena vrijednost kao i svih onih drugih napisanih radi pokušaja prizvati nas svijesti i otrežnjenju.
Mladi Stjepan Tomašević 1461. godine piše papi između ostalog ovo: „... Ako mi povjerujete i pomognete, spasiti ću se, inače ću propasti, a moja propast povući će za sobom mnoge druge“ (više stranica u ovoj knjizi). Iste riječi je mogao izgovoriti i bilo tko drugi na ovim prostorima stotinu puta poslije u gotovo identičnim političkim i ekonomskim prilikama. U tom povijesnom vrtlogu nestale su cijele generacije, sva dobra koja su mnogi mukotrpno skupljali za bolje sutra. Nikada njihova propast nije išla tako daleko da za sobom povuče prazne glave svjetskih bahatih moćnika. Dapače, eto ti njih na poprište katastrofe da sude i upravljaju. Citiram: „... obrazovanje na materinjem jeziku moglo bi ugroziti dugoročnu mogućnost pomirenja i oslabiti mogućnost da ljudi žive zajedno...“ (stranica 117 u knjizi).
Priče ove knjige nisu samo radi priča, već prije svega radi zaključka. Zaključci su svojevrsna rješenja matematičkih povijesnih modela. Ako bi netko tražio da se svi ti zaključci svedu na samo jedan, on bi možda mogao biti ovaj: Narod kome dragi Bog podari planinu i njen led za domovinu boriti će se samo protiv vuka, a onaj kome podari Domovinu Hrvata mora se boriti s vječitom žudnjom moćnika i zavišću susjeda“.
Sudbina našega čovjeka, čovjeka Huma i Bosne, sudbina je vuka samotnjaka i sudbina kamena stećka. Kada se takav kamen otkine od planine on se obično skotrlja na imanje kakve sirotinje. Sirotinji bi dobro došao kao biljeg, jer mrijeti je skoro. Mogla bi ga usići i sebi na greb postaviti. Ali ne. Eto ti međunarodnog predstavnika jer kamen njemu treba. Tako budući stajećak ode iz njive sirotog humljanina u spomen park moćnog globaliste. Sve je naše a to znači sve je moje. Hrvatski sabor je u periodu kraćem od deset godina prvo raspravljao o obrani otoka na Jadranskom moru od agresora a potom o prodaji istih otoka strancima! A u tom Saboru sve pismeniji od pismenijeg. Teško je znati da li je naš serdar s početka ove priče uopće znao čitati ali srčano veli moćnom caru bez oklijevanja: zemlja je naša Visosti, samo je vlast vaša. Tko je ovdje veliki, tko je ovdje učitelj života? Naš serdar ili suvremeni sabornik? Prosudite sami.
Prikazi u knjizi Već viđeno autora Željka Raguža egzaktni su matematički povijesni modeli. Izbor tema u knjizi je vizionarski. To je kao kada uporno kopate po smeću, ljudi vas motre i smiju vam se, a vi pronađete biser.
Priče u knjizi možemo također shvatiti i našim dobrim ali zaboravljenim sjetnama, stariji zasigurno znaju o čemu je riječ. Sjetna je kratka narodna fabula poučnog sadržaja, skrojena po strogim pravilima koja se usmeno prenosila s koljena na koljeno a pričala se najčešće pored ognjišta za vrijeme ciče zime. Ovako radi sine a ovako nije dobro raditi. Pisca ove knjige mogli bi proglasiti modernim, suvremenim tekstopiscem narodnih sjetni.
U tom svjetlu, u svjetlu već viđenog, promotrimo ponovo ono što se dogodilo 1463. godine Humu i Bosni (stranica u knjizi 22 -23, naslova PONOVLJENA KLETVA PROKLETE DUŠE). Priča kakvu poznajemo i kakvu autor koristi u ovoj knjizi ima zapravo dva osnovna sloja. Oba odgovaraju modelu „već viđenog“. Po jednom, zavedeni zapovjednik predaje utvrđeni grad Bobovac Turcima pa ga oni poslije sunovraćuju sa Radakove stijene ili mu otkidaju glavu, svejedno. Po drugoj priči on je zapravo žrtva šire urote protiv Bosne i Huma koja se trebala skriti od pape. Turci i te 1463. definitivno nisu bili neka posebna sila za Europu te su zapravo na neki način iskorišteni za rušenje Bosne i Huma jer upravo oni nisu pristajali na onu: sve je naše zajedničko a to znači moje! Što je od ovoga točno? Po modelu već viđenog, Radak kao osoba više se nikada nije ponovila u povijesti ali se toliko puta ponovila njegova stijena. Radakova stijena je dakle rješenje zagonetke, ključ razumijevanja povijesti i sudbina onih koji se u krug vrte, a ne Radak. Ta ista stijena čekala je i ministra Nikolu Grabovca 2000. pošto je osvajačima predao dušu Hrvata sa svježe iskazanom voljom preko toliko hvaljenog mehanizma demokratskih izbora. Sunovraćen je od istih tih gospodara kojima je predao ključeve niz radakovu stijenu koju godinu poslije. Tko je slijedeći kandidat hladne Radakove stijene?
Što je zapravo konačno rješenje Radakove stijene? Serdar Previšić istupi srčano pred cara i veli mu: vlast je vaša, Visosti ali je zemlja naša i samo naša. To je matematičko rješenje Radakove stijene u povijesti Hrvata. Ona će nas hraniti reče Ljuban jedući šaku crvenice pred engleskim konzulom. To su i temeljni sugerirani ali neizrečeni zaključci ove knjige, odnosno ključna rješenja njegovih matematičkih modela povijesnih događanja. To su i one drage poruke djedovih sjetni unucima pored ognjišta: djeco moja Domovina se nizašto ne da. Ne mogu se prodavati otoci a imati Domovina. Ne mogu se graditi tuđe luke na našim morima a imati Domovina. Morate voljeti Domovinu da bi je imali!
Ali kada nas povijest uputi nazad prema Radakovoj stijeni pred nama je neminovno ono „već viđeno“. Citiram: „Cjelokupno B-H stanovništvo pripada jednom plemenu i jednoj naciji“ (Austro-ugarska aneksija BiH, 1884. Godina, akt Zemaljske vlade BiH u povodu zahtjeva mostarskih Srba za osnivanje pjevačkog društva, stranica u knjizi 187). 1995. godina Alija Izetbegović na kongresu svoje stranke veli: „stanovnici BiH bi se trebali nacionalno izjašnjavati kao Bosanci“ (ista stranica). 2008. je godina, govori njemački veleposlanik u BiH u najboljem duhu preživjelih neofašističkih ideja: „Najvažniji cilj ustavne reforme trebao bi da bude da od BiH stvorimo naciju“. Isti čovjek dodaje: „slijedeće desetljeće trebalo bi uvesti moratorij na nadjevanje etničkih prefiksa: Hrvatski, srpski, bošnjački...“ (stranica u knjizi 188).
Treba konačno udariti šakom o stol i njemačkom caru skresati u brk: samo je privremena vlast vaša čovječe ali je zemlja zauvijek naša! I sultanu to treba skresati! I sarajevskom paši. I svakom moćniku. To je rješenje. To je jedino moguće rješenje!
Poučak ovom zaključku: gospodar nikada nije žrtvu izveo iz povijesnih vrludanja u svijet narodne slobode. Nije lud, izgubio bi roba. Žrtva to mora učiniti sama. Ona i nitko drugi. Promatrali smo mačku kako sluđuje ulovljenog miša. I nikada nije rekla: e sada je dosta moj mijo, evo ti sloboda, odlazi. Ta valjda nije luda. Napokon, što bi večerala? Ako želi život, miš se sam za njega mora izboriti. Na ovom planetu topi se čak i led njegovih polova ali rob ostaje robom a gospodar gospodarom sve dok se rob ne izbori za slobodu. Nitko mu je nikada nije darovao. Niti će.
Bila mitska ili stvarna, Radakova stijena je najzaposleniji element hrvatske povijesne turbulencije ali i općenito. Radaka već odavno nema, ali svaki čas netko nešto sunovraćuje niz njegovu stijenu. Tek odlučnost serdara i žilavost Ljubana oslobađa jedan narod zakona Radakove stijene. Zemljina gravitacija nam omogućuje život na ovom planetu ali vam je potrebna snaga raketnih motora ako je se želite osloboditi i otići bar malo u svemir. Prodajte jedan centimetar očeve zemlje i korak ste bliže beskućniku a vaše dijete siročetu. Od beskućnika i siročeta dijeli nas samo blagoslov majke i komad djedove zemlje! Nitko i ništa drugo!
Što ako tako ne učinimo? Ostati ćemo u vrtnji nesklone nam povijesti, odnosno unutar Željkova matematičkog modela vrtnje „već viđeno“.
Evo jedne priče koju sam preuzeo iz „Hrvatskog glasa“, časopisa koji je izlazio u Americi. Ovo što citiram je tiskano 30. travnja 1946. U to vrijeme Hrvatima u Ameriku su počela pristizati pisma sunarodnjaka iz Titove zbratimljene Jugoslavije. U Americi su Hrvati o Titu mislili sve najbolje. On je oslobodio Hrvate, ostvario njihov povijesni san, stvorio samostalnu Hrvatsku unutar zbratimljenih naroda i sada svi tamo žive sretnije nego oni u Americi. Ali pisma koja pristižu govore nešto posve drugo. Rođaci iz sretne Jugoslavije mole svoje rođake u Americi za koru kruha, glad je posvuda vele, ono što oni šalju iz Amerike prodaje se po skupe pare, ljudi se noću odvode i ubijaju. Nije moguće! viču Hrvati u Americi to je opet neka podla prevara. Hrvati se inače mnogo teže trijezne a lako padaju u onu pjansku, pogotovo kada im to i materijalno odgovara. Elem, jedna kuma piše svome kumu u Ameriku, pošto je od njega dobila pismo u kome je on pita voli li ona novu vlast u Jugoslaviji? Kumu se čini da odgovor zna ali hoće da ga čuje baš od kume. Kuma opet zna da će pismo biti cenzurirano jer je njen kum važna osoba i potrebna partizanima. Inače, taj njen kum u Americi nedavno je bio nesretno udao svoju kćer. Toliko je bio nesretan da je na svadbi napravio veliki skandal. Ta činjenica je bila važna njegovoj kumi kada mu je pisala pismo. Evo tog njenog pisma citiranog doslovce: „Dragi kume, dobila sam tvoj list. Drago mi je čuti da se nalaziš dobro sa svojom familijom. Što me pitaš kako volim novu upravu, moj kume mi smo zadovoljni sa ovom novom upravom i toliko smo veseli da ti opisati ne mogu. Kume, ti znaš kako si ti bio veseo i zadovoljan kada se tvoja ćerka udavala – isto smo mi danas tako veseli i zadovoljni sa ovom novom upravom“ .
Sve je zajedničko, moje i tvoje, tvoje i moje usprkos onoj narodnoj „čuvaj imena, dočekat ćeš vrimena“ (stranica u knjizi 30). Korelacijska zavisnost između dva ključna čimbenika imena i vremena mudrost je našega naroda, plodan zaključak njegovih stoljetnih analiza, kao da je znao da će baš tu biti toliko problema u budućnosti, odnosno u našoj sadašnjosti.
Mudrost maloga a velikoga čovjeka koja je vidjela čvrstu vezu između imena i vremena danas gotovo da više ne postoji. Živimo u vremenu ljudskih prava, zapravo svuda oko nas su samo različita prava. Čovjek primjerice kopa po smeću i traži koru kruha. Ali ne, to je samo privid. U stvarnosti on uživa istinska prava: prije svega prava čovjeka, prava djeteta, pravo na socijalnu i zdravstvenu skrb, pravo na mirovinu, pravo da slobodno bira i bude izabran... Nedostaje mu samo nasušna kora kruha. Zaista je dakle pukla veza između imena i vremena. Korpa prepuna naše narodne mudrosti i mudrosti uopće ostala je izvan našeg novoga doma. Prijatelji knjige naći će je ponovo u ovoj knjizi.
Kao narod s imenom i vremenom moramo se upravljati racionalnim zaključcima povijesne analize. Evo i primjera: Austro-ugarsko umijeće vladanja narodima temeljilo se na jednoj običnoj virtualnoj poluzi nalik na onu stvarnu: duži krak te fiktivne poluge držala je dinastija u Beču, kraći kraj je bio tragično zabijen ispod litice balkanskog bespuća dok je kao oslonac trajno poslužilo ipak slabo hrvatsko rame. Zakon fizike kazuje kako će poluga podići teret ali samo ako oslonac ne pukne. Gospodar poluge može dakle birati, ili će podići teret ili slomiti oslonac? Što je bio stvarni cilj balkanske politike moćne Bečke imperije? Što ako je trebalo slomiti oslonac a ne podići balkansku južnu liticu?
Stvaranje Bosanske nacije, nekada i danas, tema koju autor ove knjige često razmatra, u strogoj je vezi baš s tom polugom. Čim je Turska uprava na ovim prostorima oslabila, davno prije A-U balkanske ćuskije, pojavili su se prvi „Bosanski“ pokreti. Prema vani oni su se činili kao pokušaj konačnog nacionalnog oslobođenja ispod turskog jarma, ali su zapravo bili restauracijski pokreti, pokreti za obnovu stare sultanove slave ali daleko većih i opasnijih ambicija prema susjedima. Danas je isto tako, ništa se nije promijenilo ni za dlaku. Samo unazad jedne godine dana u Neumu se prodavao suvenir koji je slavio sultanovu moć i njegovu navodnu upravu u toj regiji. Kada su Turci čerečili konjima jadnike nije bilo one kume da napiše pismo svome kumu u Ameriku. Uostalom, povežimo ove činjenice u jednu cjelinu: Američki, Turski i Francuski ratni brodovi u ekološkom zaljevu Neuma, BiH protivljenje gradnji mosta u RH, Slovenačka blokada pregovora RH dok joj se ne ustupi prostor i naše baš me briga!
Nemojte uzeti ovu knjigu pa je samo čitati. Ona je udžbenik života a ne neki roman. Pročitajte koju rečenicu iz nje pa zastanite. Pustite um neka razmišlja. Neka ga obuzme analiza, to je njegovo prirodno stanje. Reći ćete potom: a da, to je zaista to. Razumjeti ćete u trenu mnogo toga što prije niste razumjeli. Najednom ćete shvatiti sve odgledane dnevnike i različite političke emisije u medijima. Mnogi govori svjetskih moćnika postati će vam jasni kao na dlanu. Ali i onih domaćih. Čuti ćete i onaj davno zaboravljeni očev glas: zar ti to nisam kazivao sine! Sve što ste u novinama pročitali do tada povezati će se u samo jedan jedini članak, vama potpuno razumljiv. Na koncu, neće vam trebati sutra niti gledati dnevnik. Već danas će vam sve biti jasno. Shvatiti ćete da je najviše od onoga u što vas uvjeravaju obična povijesna kopija, bizarni duplikat, odnosno jalova vrtnja nesretnika u svijetu povijesnih bespuća. Riječju, mozaik svijeta koga živite pretočiti će se u jednu jasnu sliku, da jasnija ne može biti. Ali će vam se u bespuću ukazati onaj put koji bi svi narodi na ovom svijetu trebali slijediti.
Pošteno bi bilo na kraju kazati: svaka ti čast Željko na ovom udžbeniku života. Udžbeniku koji otvara srce i um a zatvara putove neprijateljstva i mržnje među ljudima. Prisjetimo se: mržnja je svojstvo nemoći i neznanja. Sada kada znamo znanje moramo razmišljati o stazi kojom ćemo najprije izbiti do popločane narodne kaldrme prema sretnijoj i pravednijoj budućnosti.
Autoru knjige čestitka i zahvala te topla preporuka da se ova knjiga češće nađe u vašim rukama.
Hvala vam na pozornosti;
Prof. dr. sc. Pero Marijanović
Sveučilište u Mostaru
rb-donjahercegovina.ba
Komentiranjem pristajete na Uvjete korištenja:
U komentarima je zabranjeno otvoreno vrijeđanje, bez obzira o kakvom je vrijeđanju riječ i na koga se odnosi. Ukoliko se ne slažete sa člankom ili nečijim mišljenjem slobodno to komentirajte, ali argumentirano i bez uvredljivih izraza.
Prilikom pisanja komentara pridržavajte se osnovnih pravila komuniciranja. Autori komentara prilikom pisanja moraju imati na umu da njihove IP adrese nisu zaštićene ni po kojoj osnovi i u skladu s tim trebaju paziti na sadržaj komentara za koji su sami odgovorni!
Korisničke komentare caportal.info u bilo kojem trenutku može ukloniti s portala bez prethodne najave.
Komentari su djelo i osobno mišljenje naših posjetitelja, caportal.info ni na koji način ne odgovara za njih, kao ni za eventualne reakcije.