Mišela Boras: U umjetnosti imam mir i pokret

Mišela Boras iz Čapljine akademska je kiparica i magistrica, čija je infantilna poetika  prepoznatljiva i u crtežu i u skulpturi.  Članica je ULU-a En Face s kojim je veže sklonost prema infantilnom likovnom sadržaju, a može se reći sličan ako ne i isti pogled na svijet. Ova umjetnica iznijela nam je, na poetski način, svoja razmišljanja o svijetu oko sebe i o likovnoj problematici, aludirajući pri tome na nezavidan položaj umjetnika u malim, skučenim sredinama iz koje i sama proizlazi.

Razmišljanja Mišele Boras niti su vizionarska niti proročka - ona se jednostavno osvrće na realnu situaciju oko sebe, i kritičko poetski predočava svoj status kao samostalnog umjetnika, koji, nažalost, nije nimalo ružičast. One dublje sfere o kojima sama previše ne priča jer one govore priču za sebe, prepustila je svojim crtežima i skulpturama – Mišela Boras je pustila svoju umjetnost da govori. A ona govori mnogo jer je ova umjetnica za svoj rad dobivala nagrade i na samostalnim i brojnim skupnim izložbama. Ovo je njezina priča:

Dnevni list: Što znači biti umjetnik, je li dovoljno samo obrazovanje na ALU-u ili to obuhvaća cijeli stil života?
- Ispovijedam se, otišla sam daleko. Upoznala sam na kraju studiranja umjetnost i živjela s njom na svom brdu. Kao najbolja prijateljica, slušala me je, otvarala um i zabavljala me. I, kao odjednom, ja sišla i napravila nered; zaronila duboko, družila se s gospođicom Podsvijest. Nisam dugo dala reći da sam umjetnik. Bila sam Mišela u svakom predstavljanju. Umjetnost je bila stvar moje nutrine. Jer, tko priča o svom punjaču mobitela? Mobitel je za zvanje i slanje poruka, netko se hvali cijenom i dizajnom istoga, ali nitko ne priča o punjaču…

A onda me “pukla” kvalitetna pročišćavajuća stvaralačka kriza, morala sam priznati: Ja sam Mišela, umjetnica, nisam kriva…

Otišla sam, dakle, da se vratim sebi. Odmak od umjetnosti pokazao je koliko mi je  bitna. Vjerujte mi, sad nemam potrebu ništa i nikoga kritizirati. Okrenula sam se jedinoj osobi koju mogu ispraviti. Drugima pomažem ako dobro radim ono za što sam stvorena, ako im pušem u krila kad se paučina uhvati; tad su sretni i živi uz mene.

Dnevni list: Nekima je umjetnost bijeg od stvarnosti, a što Mišela Boras nalazi u umjetnosti?
- U umjetnosti imam mir i pokret. Ne bih nikad rekla bijeg od stvarnosti. Ona mi je više izvor snage za podnijeti ovaj čudni svijet u kojem je prihvatljivije poslati nekoga u rodni kraj nego mu reći koliko ga voliš.

Dvije godine ne gledam televiziju niti čitam vijesti na portalima. U novinama postim s one dvije (ako i toliko) stranice kulturnih i pozitivnih događaja. Ne zanima me vanjski svijet, zanima me nutrina svega. Financijske nazovi krize, nacionalne, religiozne rasne i seksualne nebuloze - sve mi je to kao prljavo staklo na prozoru. Ili u dječjem svijetu kao plastična igračka koja se polomi čim ju prvi put baciš na pod. A igračke se moraju bacati; u svijetu djeteta ne leti samo lopta- i auto je za let, i lutka i krpa.

Da, sad sam se sjetila: kao dijete najviše sam voljela maminu kuhinjsku krpu koja je tako divno letjela. Bila je zabavna - dok mi s vraćala iz visina mijenjala je lik. Barbike, lopte i slične stvari bile su u ladici. Očito, nezanimljivi su mi zadani oblici čudnih boja. A one fine lutke “ćelavke”- hm, one su bile žive. Imale su osjećaje, spavale, jele, plakale, smijale se. S njima se nije igralo, o njima se brinulo. I nisam baš voljela rodicu koja je ćelavku Anđelku držala za vrat. Kako nije shvaćala da to Anđelku boli?! Ona, ta rodica, sad je draga duhovita doktorica medicine. I nikoga više ne hvata za vrat nepotrebno. Mene i dalje zanimaju osjećaji, sve ono nutarnje. I rodicu liječnicu to sigurno sad zanima. Samo eto, na mojim je lutkama pokazala što će biti kad naraste. Pa, gdje baš na mojima…

Dnevni list: Znamo da dolazite iz male sredine. Koliko ste uopće shvaćeni ili, bolje da kažem, kako je živjeti u malome gradu, a stvarati nešto što prelazi sfere skučenoga?
- Volim ja ljude. Pogotovo svoje prijatelje i obitelji. I puno volim “veliku djecu”, one divne veseljake koji rade svoj posao cijelim srcem. Ljude općenito nikad ne možeš uhvatiti za vrat, ni liječnici to ne rade, čak ni oni koji popravljaju misli i osjećaje. Ali, sigurno ih možeš bacati kao moju krpu, jer polete iznutra kad čuju dobru glazbu i vide lijepo djelo. Onda se smiješe i mijenjaju oblike u glavi.

Ljudi koji krpozno lete jako su fini! Nikad te neće uhvatiti za vrat niti na njemu sjediti kao na vlastitoj stolici. Oni koji lete, vole letjeti. Nažalost, oni koji ne lete ne znaju da ne lete. I eto, tu je jedini problem ovog svijeta-ljudi ne lete! I dosadni su. Znam to dobro, jer ja sam, dok nisam znala letjeti, htjela nekome sjesti na vrat. Onda sam shvatila da ti drugi ljudi nisu leteći konji za jahanje i vidjela da i ja mogu letjeti. Sad bih to svima preporučila. Lako je.

Ne, nikad nije problem vani; u ekonomiji, zdravstvu, politici,… to se sve može ne vidjeti i ići pozitivnom trakom. Jer život je beskrajno uporan da nas zadrži, u svim susretima sa zidom nudi neko rješenje za izaći.
Samo treba vidjeti.

Samo biti svoj. Živjeti jer je život lijep. Kaže neki dan prijatelj koji je otišao ima godinu dana u Dansku (gore uživa biti trener voljene košarke, ide na koncerte i upoznaje gradove): “Mogu misliti, ti ovdje pucaš po šavovima!” “Ne po šavovima-nastaju nove rupe!”, rekla sam. A nije Čapljina kriva. Ona je mala i trudi se koliko može. Ne može mi ona dati ono što trebam sama uzeti. Nije ona, a ni Mostar, kriva što sam ja (kako je rekao kritičar umjetnosti i član ocjenjivačkog suda za izbor djela koje će tada skoro biti postavljeno u spomen A.B. Šimiću na nekom trgu u Mostaru) sa svojim svijetom i načinom razmišljanja 50 godina ispred Mostara (i tko zna koliko ispred Čapljine). Nisu oni krivi.

Dnevni list: Što je umjetnost? Mijenja li ona uistinu svijet ili samo pojedinca?
- Umjetnost je izravan spoj s “katom iznad”, s anđelima, Bogom, višom svijesti…, kako god to volite reći. I oni koji se traže u njoj uvijek vide okolinu drugačije od njezinog pogleda na sebe. To je tako. Nema tu krivnje…

Na kraju osnovne škole tražili su od nas da napišemo što želimo biti kad odrastemo. Pisala sam da želim biti dobar čovjek. Za temu završnog  rada srednje škole uzela sam logaritme iz matematike. I opet pisala o nutrini, o tome kako nas matematika vraća biti i razvija mozak. Jer, vidim da trune ono što se ne razvija. Ma i na Akademiji su nas tražili ponekad da nešto pišemo…i opet ja o istome. Kažem, uzmimo  zrcalo i uljepšajmo svoje lice! Mi jedni druge volimo kad sjajimo. Volimo skinuti i kad nam skinu dio s leđa koji ne pripada krilima. Ne volimo si čupati perje ili ne daj Bože hvatati se za vrat. Ali to ne razumiju oni koji ne lete.
I opet, na magisteriju su me pitali mijenja li umjetnost svijet. Stalno me nešto pitaju… Mijenja! Ja sam svijet. Ja sam mali prikaz cijelog svemira. Moj mir i pokret utječu na ljude oko mene. A ako je istina da smo svi  povezani kao dijelovi mozaika, onda je svaka kockica bitna. Neke su crvene pa više primjetne. Najviše ih je onih sivih boja. Ali opet, svaka je važna i nedostatak makar jedne čini mozaik krnjim. Da, pojedinac mijenja svijet. Umjetnost mijenja pojedinca, znači mijenja svijet. (Pa ću im opet pisati u Sarajevo, završni rad o umjetnosti kao psihoterapiji.) A s one druge strane, ona mijenja gledatelje koji u likovnosti uživaju kao u glazbi. One koji znaju čuti crtu i smijati joj se.

Dnevni list: Kakve su Vaše uspomene s Akademije? Stilske sličnosti s Vašim mentorom  Nikolom Vučkovićem?
- Pitali ste me za Akademiju na kojoj sam učila? Da, učila sam. Puno. I, pravo da vam kažem, tamo malo ljudi leti. Ne znaju. Nisu oni krivi… (Znate onu iz djetinjstva: “Mir, mir, mir, ni`ko nije kriv! Ava, ava, ava, sudac je krava!”). Stanje je tvrdo kao u Hercegovini, zemljici stoljećima mučenoj sa svih strana. Ona i njezini ljudi nisu imali kad čuti za let od silne borbe za golim životom. Sad joj treba dati priliku, treba ju učiti, otvarati i njegovati, a ne sjesti joj za vrat. Ona treba oprostiti i prigrliti ljubav.

Upirati u crnilo znači s vremenom postati crn. Bijeliti crnilo je priča života. To me je naučio “leteći dječak”. Oni ga na Akademiji u Širokom Brijegu zovu profesor Nikola Vučković. Naučio me je primijetiti što ne valja i to mijenjati svojim postojanjem.

Igrati se, rekao je, smijati se! Jer, mi smo previše ozbiljni da bi bili ozbiljni! On, isto tako, nije baš uvijek letio i zato mu vjerujem što priča. Joj, svašta me je još naučio!. Mislim da je i on volio neku krpu u djetinjstvu.

Dnevni list: Nešto o posljednjoj izložbi…?
- Vas zanima moja posljednja izložba. Bilo ih je u ova tri mjeseca, ali pisat ću o samostalnoj u Mostaru na proljeće. Tamo sam pokazala kako se šara i kida papir. Nisu mi crteži dobro letjeli pa su pukli kao one plastične igračke koje ne mogu izdržati bacanje na pod. Sad malo više sliče mojoj krpi; kroz rupe prolaze prostor i svjetlost, a crnilo od olovke postalo je ples moje negativnosti. Da, ja u sebi imam crnilo i bjelilo. Imaš i ti, a ja se sa svojim igram!

Da se igramo, davno je rekao i onaj fini čovjek što su ga radi priče o ljubavi prikucali na drvo. Haj`mo se igrati kako tko zna, isti je rekao da nikad nije kasno.

Ja crtam, vidim opasno je pričati… A da se mene pita, svi bi ljudi crtali!

Plodan rad
Mišela Boras rođena je1983. u Čapljini, gdje je završila osnovnu i opću gimnaziju. Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti na Širokom Brijegu, smjer kiparstvo kod prof. Nikole Vučkovića, a do posljednje godine i grafiku paralelno. Magisterij kiparstva završila je u Sarajevu kod prof. Mustafe Skopljaka. Dobila je nagradu za kiparstvo na Bijenalu minijatura u Tuzli te drugu nagradu na natječaju za spomenik A. B. Šimiću. Imala pet samostalnih izložbi u BiH i Hrvatskoj te više njih svuda po svijetu. Članica je ULU-a BiH i Udruge likovnih umjetnika En Face. Kako voli surađivati s drugim umjetnicima, do sada je imala ostvarenja u ilustraciji zbirke poezije, scenografiji u par navrata te u dizajnu haljine za misicu Ljetnog karnevala u Čapljini.