U galeriji stare škole u Trebižatu u razdoblju od 09. do 23. kolovoza bit će upriličena izložba akademske kiparice Mirele Borovac pod nazivom ''Portreti bez lica''. Skulpture-portreti Mirele Borovac su ogoljene do puke jednostavnosti. Minimalnim likovnim jezikom maksimalno je prikazala sebe; svoja uvjerenja i razmišljanja koja se sukcesivno otvaraju pred nama.
Statični, monokromni; kao da su presvučeni ili satkani od zemlje stvarajući lokalnu smeđu boju čiji tonalitet varira ovisno o intenzitetu i izvoru svjetlosti. Identični u formi i obliku; ogoljeni; lišeni karakternosti, individualnosti! Asketski izričajni jezik koji kao da skriva lica portreta pretvarajući ih u maske. Jedina dinamičnost se krije u međusobnoj disproporcionalnosti njihovih veličina, koja u nama izaziva pokrenute fiksacije i defiksacije našega oka.
Nasumično posađeni u prostoru tvore šumu pretvarajući ih time u ambijentalnu skulpturu. Skulpture-portreti, koji se mogu promatrati neovisno jedni o drugima, postaju fragmenti samog prostora koje doživljavamo kao
jedinstvo. Omogućeno nam je da se smjestimo u samo umjetničko djelo, da postanemo aktivni sudionici. Prolazeći između skulptura-portreta nenametljivo, postupno nam otkrivaju svoj pravi smisao postojanja.
Otkrivamo da su glasnogovornici, nositelji poruke koja upućuje na bitnost pojedinca, na jedinku koja je sama po sebi vrijedna, posebna. Upozoravaju nas na nužnu grčevitu borbu protiv struja vremena u kojemu živimo te potraga za istinom koju Mirela Borovac smatra jedinom lijepom. Stalna izloženost drugima i raznovrsnim instant-informacijama osiromašuje našu osobnost. Tisuće vanjskih utjecaja trgaju nas na sve strane koje nas svakodnevno prisiljavaju na balansiranje između vlastitih želja i prohtjeva okoline.
Mirela Borovac se pita: Kako ne ugroziti vlastiti integritet s kompromisima koje svakodnevno činimo? Pretvaramo li se mi to svi u portrete bez lica? U ovom kontekstu njenu umjetnost možemo promatrati kao potrebu za introspekcijom, za samoponiranjem i samopromatranjem kao jedini put za prikupljanje podataka iz unutarnje stvarnosti, jer jedino u toj stvarnosti možemo spoznati istinu, svoje želje i snove. Spoznaju o sebi nije moguće dobiti razmišljajući o doživljajima iz vanjskog svijeta, niti se ogledajući u drugima, u njihovim stavovima i razmišljanjima. Potrebno je staloženo filtriranje koječega što se usput nagomilalo i tek onda kada samoća postane lijek protiv usamljenosti, kada upoznamo sebe i prihvatimo ono što jesmo, možemo se nositi s drugima. Biti posebni, ne samo po tome što smo jedinka, nego i
po tome što naš portret ima lice.
Skulpture-portreti Mirele Borovac su ogoljene do puke jednostavnosti. Minimalnim likovnim jezikom maksimalno je prikazala sebe; svoja uvjerenja i razmišljanja koja se sukcesivno otvaraju pred nama. Ona se ne trudi promijeniti svijet niti ukazati na problem koji je sveprisutan u svima nama, nego pokušava pronaći sebe u likovnom i životnom putu. Pronaći svoje mjesto pod ovim nebom. Njeno pronalaženje je tek počelo, ali sa sigurnošću mogu reći da je na pravom putu i nadam se da će na tome putu ustrajati.
I za kraj nekako mi se nameće pjesma V. K. Štrike: Po meni šeta nevrijeme odavno, a ja prkosim, nevrijeme traje i ja također.