Kolumna: Cool Tito i fensi NDH

Žuti tisak u sretnijim zemljama najbolje prodaju naslovnice sa sisama i guzicama, a naš na žalost one s ustašama i partizanima. Ne prođe ni tjedan a da nas s kioska ne zaskoči Tito ili Ante Pavelić, u sve trivijalnijim oblicima. Da nemamo važnijih briga i tema od već ne tako bliske povijesti, možda bi bilo i razumljivo, a ovako je u najmanju ruku znakovito.

Već otrcana latinska poslovica kaže kako je povijest učiteljica života. U vrijeme kad je nastala sigurno je za svaku iduću generaciju rimskih građana iskustvo prethodnih moglo biti vrlo poučno jer su sve živjele u manje-više istom svijetu. No što reći za našu današnju generaciju kojoj se život, ne samo tehnološki, razlikuje od života pradjedova više nego njihov od srednjovjekovnog?

Dapače, današnji starci žive u posve drukčijem svijetu od onoga u kojem su živjeli kao mladi, pri čemu nije riječ samo o internetu i mobitelu, niti prije o autu, struji, perilici, atomskoj bombi, televiziji, već o tome da nova tehnologija, i u pozitivnom i u negativnom smislu, mijenja i način na koji percipiramo svijet i na koji se odnosimo jedni prema drugima. Nepovratno nam se mijenja ritam života, prehrana, običaji, uključujući i načine vladanja i pokoravanja vlasti.

Stoga mnogo uvjerljivije zvuči Heraklitova misao kako sve teče i da čovjek ne može dvaput stupiti u istu rijeku jer je voda, tj. povijesni kontekst, uvijek drukčija. Danas ta rijeka vremena teče sve brže i mijenja ne samo nas u odnosu prema našoj prošlosti nego i smisao same prošlosti. O tome svjedoči i aktualna naslovnica jednog tjednika s crno-bijelim Titom, koji očito još privlači kupce.

Veliki članak pod naslovom “Tajne iz Titova fotoaparata: ljubomornu Jovanku maršal je izluđivao paparazzo-snimkama brijunskih sobarica” ne prikazuje Tita ni kao najvećeg sina naših naroda ni kao krvavog diktatora, već se isključivo bavi njegovim hobijem – pri čemu Titove amaterske fotografije komentiraju stručnjaci. U skladu s trendom “malih povijesti“, čini se da nas više ne treba zanimati kako je Broz eliminirao Gorkića i ostale da bi došao na čelo partije, već kako je kadrirao Jovanku. Ili, lako ćemo za Bleiburg, veći mu je grijeh što na fotografiji nije dobro izoštrio sobaricu…

Nekoliko dana prije jedan dnevni list donosi na brzinu sklepanu fotomonografiju „Život u NDH“. Nakon nekoliko dana, u istom listu reagirao je Slavko Goldstein, prosvjedujući što fotomonografija donosi samo jedan isječak građanske svakidašnjice, ne govoreći ništa o širem, zločinačkom kontekstu, čime se neobaviještena čitatelja može dovesti u zabludu. Ipak, čini se da ni u slučaju simpatičnog Tita fotografa niti u prikazu fensi života u NDH nije riječ o pokušaju svjesna krivotvorenja ili relativiziranja povijesti, već jednostavno o tome da novine koje ih donose i inače uglavnom zanimaju lifestyle vinjete i lako probavljivi mitovi.

Kad na razini slikovnice pišu o bliskoj povijesti, poput Domovinskog rata, ili o sadašnjoj političkoj situaciji, zašto se ne bi na jednako p(l)itak način bavili i Titom ili Pavelićem? Time samo ubrzavaju prirodan proces probavljanja i oduzimanja smisla i konteksta povijesnim ličnostima, jer sve kad-tad prolazi i nestaje, ostaju samo imena i nekoliko, često sporednih, crtica. Koliko smo uopće svjesni realnih povijesnih djelovanja nekih likova iz prošlosti, čija imena još žive u masovnoj kulturi? Dioklecijan je danas zgodno ime za splitsku konobu ili maska za karneval u nedostatku inspiracije. Koga briga za njegove žrtve? Napoleon je “fora” jer je bio nizak i opak, nešto poput Ala Pacina, uz to i dobro ime za konjak kao što je Kaligula sjajan pseudonim za porno glumca ili Atila ime za crnog labradora.

Che se percipira prije svega kao cool latino frajer a la Benicio del Toro, savršen lik za ljetne majice. Mao je za suvremene kineske umjetnike ono što je Marilyn bila za Warhola, a o Tarantinovu poigravanju Drugim svjetskim ratom u posljednjem filmu da i ne govorimo… Povijest tako u spljoštenu postmodernom svijetu uglavnom postaje izvor sirovina za proizvodnju priča i brendova, bilo da se upakira kao plitka reportaža, piće ili majica. No tužno je što su ubrzano vrijeme i probavljanje povijesti doveli do toga da njeni još uvijek živi svjedoci, s obje strane, okvir svoje osobne tragedije danas moraju gledati kao lifestyle magazin.