Na što li se ovaj narod grije - kada na drva sigurno nije

Među onima kojima bi sibirske hladnoće mogle donijeti korist, prodavači su drva na čapljinskoj Veletržnici u Tasovčićima. Riječ je uglavnom o žiteljima rijetko naseljenih istočno-hercegovačkih općina koji su u posljednjih 15 godina ''biznis'' pronašli u prodaji drva. Čak i ljeti kada su najveće vreline na platou pred ulazom na Veletržnicu ''dežura'' po koji kamion.

Od kasne jeseni pa do sredine proljeća uobičajena je brojka od 15 pa do 30 kamiona. Vlasnici sjede u vozilima, razgovaraju u skupinama ili nervozno šetuckaju. Nepovjerljivi su prema novinarima. Nakon što su koncem ljeta u eri požara najavljivali poskupljenja iznenadili smo se stanjem iz kojeg ih izgleda, može izvući samo hladna zima.

''Kako ide prodaja?'' - pitamo vlasnika jednog od kamiona koji se ''kikaševski'' klati uz pomoć štapa grdeći kolege - što čovjeku ne kažu kakvo je stanje.

''Prodaja ide nikako. Nikako, prijatelju. Nema kupaca. Što se ovo događa, mi ne znamo. Ima ljudi ovdje po deset, petnaest, dvadeset, pa i više dana čekaju, s turom drva. Pa možeš mislit kako je. Što se događa mi ne znamo živi. Borimo se, opet, nekako da izdržimo. Da prehranimo ono malo napaćenog naroda našega tamo, ali ne znam, stvarno ne znam ... ''

''Sezona nije dobro počela'', pitamo oprezno?'' - ''Pa, sezona je dobro počela, ali sada je kriza! Kriza je već dvadeset' dana.  Nema prodaje nikako''.

Pitamo ih što je uzrok slaboj prodaji. ''Ne znam, valjda financije, drugo nema što biti. Evo, čekali smo mirovine i dočekali, ali opet nema prodaje?''

''Što mislite kako se narod grije?'' - ''E, ne znamo. To ne znam kako se grije, ali na drva sigurno nije.''

''Kakve su cijene u odnosu na prošlu i ranije godine?'' - ''Cijena je u posljednjih deset godina uvijek ista. Vazda ista. Drva na metar sedamdeset, cijepana 75 - 80KM, kubik. To ti je to.''

''Je li sve teže do drva doći?'' - ''Jeste, teže je, ne daju nam da radimo, da obavljamo to, iako imamo ''papira''. Ne daju. Iz dana u dan nas traže inspekcije, nekakve inspekcije, jadi i eto ti. Ne daju čovjeku ni živjeti.'', primjećujemo. ''Ne daju, a kako ćemo preživjeti, ne zna se?, zagonetan je prodavač koji nam se prestavio kao Milan Bodiroga iz Ljubinja.