Aluminiji ne smije pasti!

Gašenje 50% ćelija i proglašenje najmanje 50% uposlenika tehnološkim viškom u Aluminiju – takav prijedlog je od strane managementa ove tvrtke upućen Nadzornom odboru. Je li to početak kraja ili dobro kontrolirani kaos?



Aluminij je ostao još uvijek neosvojena utvrda od strane sarajevskih lobija, pa je vjerojatno to uzrok umjetno kreiranog kaosa u ovoj tvrtci. Prošli tjedan je Aluminij posjetila delegacija onih što se igraju vlade Federacije u Sarajevu, na čelu sa Nerminom Nikšićem. U izjavi za javnost, jednako kao što su se samoprozvali vladom Federacije, Nermin Nikšić i ekipa se samoproglasiše vlasnicima Aluminija, bez da itko riječi reče protiv toga. Niti je federalna vlada vlasnik, niti kao vlasnik mogu nastupati. Zašto? Malo retrospektive.

Sukladno zakonu, podzakonskim aktima, međunarodnim standardnima, ali i zdravom razumu, onaj tko pribavi izvore (materijalne ili novčane) za kreiranje i povećanje kapitala, te na taj način omogući kasnije stvaranje profita, proporcionalno uloženom, ima udio u kapitalu. Logično, ako se kupi kuća srušena do temelja, onaj tko uloži u obnovu i ponovnu izgradnju, kasnije u omjeru uloženog sudjeluje u vlasništvu.

Aluminij je u ratu doživio štetu od oko 140 mln eura. Procijenjena vrijednost državno društvene imovine je bila oko 1,4 mlrd KM. Zakonom je definirano isknjižavanje ratne štete i potraživanja koja se nisu mogla izmiriti, pa kada se to oduzme od vrijednosti početne bilance, dobije se iznos državnog kapitala. Po nekim procjenama oko 34 mln KM (najvećim dijelom se radi o vrijednosti nekretnina). U periodu od 1992. – 1995. država, kao „vlasnik”, niti je uklonila ratnu štetu, niti je izmirila obveze prema radnicima, niti je izmirila ostale obveze pokrića gubitka. Pošto je Aluminij opstao kao subjekt, taj gubitak se mora odbiti od vrijednosti državnog kapitala. Budući da je iznos gubitka zbog državnog nemara veći od procjene iznosa kapitala, država ne bi trebala išta tražiti u Aluminiju.

S druge strane. u periodu od 1996. do 1998. što preko TLM-a, što preko HEP-a, a što preko direktnih proračunskih ulaganja Vlade Republike Hrvatske, za pokretanje ukupno četiriju  faza proizvodnje Republika Hrvatska je uplatila preko 18 mln KM. Tadašnje obveze prema djelatnicima su bile oko 98 mln KM, koje su se morale, po zakonskim odredbama, preoblikovati u temeljnu glavnicu kapitala, tj. u udio u vlasništvu. Po ovome se vrlo lako može doći do zaključka tko je zaslužan za dizanje iz pepela Aluminija nakon rata. Prvo i najvećim dijelom djelatnici Aluminija, pa Republika Hrvatska. Federacija treba uzeti pod svoje onoliko koliko je i dala: ništa! U istom omjeru treba gledati i udio u vlasništvu.

Tkogod je upleten u igre i zavrzlame oko vlasništva Aluminija, vrlo dobro poznaje ove činjenice i radi ovoga su svi problemi oko registracije vlasništva i nemogućnosti normalno i legalno provedene privatizacije. Ovi razlozi objašnjavaju i maćehinski odnos „vlasnika” Federacije prema Aluminiju, što su oni dokazali u više navrata. Sjetimo se cirkusa oko kupovine struje od strane EP BiH. Na osnovu Odluke Parlamenta FBiH po kojoj „dvije Elektroprivrede ne smiju izvoziti višak električne energije prije nego podmire sve potrebe lokalnih potrošača na tržištu Federacije BiH,EP HZHB je neposredno tražila od EP BiH količinu električne energije u iznosu od 160 mln KM. Umjesto da se kupovina struje dogodi neposredno, što je i logično budući da je vlasnik obiju Elektroprivreda Federacija, Nikšić i kompanija dogovore kupoprodaju struje preko srbijanskog Rudnapa, učinivši koruptivni aranžman u iznosu od desetak mln KM. Ovim činom su, ne samo načinili višemilijunsku  štetu objema elektroprivredama, nego su i doveli do poskupljenja struje za građanstvo. Elektroprivrede bi trebale tužiti svoje vlasnike, ali budući da su platformaši tamo brže bolje instalirali svoje ljude, osim medijske buke u trajanju od par dana, sve im je prošlo lišo.



Najdeblji kraj u ovome je izvukao Aluminij koji je ostao bez potrebnih količina struje, te je istu morao nabavljati po nekonkurentnim cijenama.

Drugi eklatantan dokaz maćehinskog odnosa je Nikšićevo pranje ruku radi cijene struje koju plaća Aluminij. On kaže da tu ništa ne može, budući da FERK definira cijene struje, a nad FERK-om vlada nema nikakve nadležnosti. Ovo podsjeća na onu izjavu Zukana Heleza, kad su mu se obratili pojedini bivši vojnici ARBiH da su im revizijom im nepravedno oduzeta prava. On reče u kamere da nema nadležnosti nad inspekcijskim timovima, ali im „može samo nešto preporučiti”. Naravno, „preporuke” su urodile plodom, pa su se tim vojnicima prava vratila. Istu „preporuku” FERK-u može i Nermin napraviti. Ako „preporuka” ne uspije, uvijek može preko većine u Parlamenta Federacije, većina koja ga je imenovala, naložiti FERK-u omogućavanje tržišno konkurentne cijene el. energije Aluminiju.

Vrijedi i mora se stalno podsjećati, od Aluminija ne samo da ovise životi njegovih djelatnika, nego i životi lezihljebovića iz javnog aparata Mostara, HNŽ-a i Federacije, budući da je to subjekt koji pojedinačno najviše novca uplati u javnu blagajnu. O Aluminiju ovisi i EPHZHB koju on drži na nogama svojom likvidnošću, samim tim i mi građani koji imamo struju preko EPHZHB, a da ne spominjemo da o Aluminiju ovisi oko 2000 djelatnika šibenskog TLM-a i Luke Ploče. Ne trebaju Aluminiju, nikakve beneficije, neka se samo izjednači cijena el. energije sa onom koju plaća Mittal Steel Zenica.

Dakle nije istina da nema mogućnosti, nego nema volje. Ili točnije, volja postoji, ali za daljnjim degradiranjem Aluminija kao tvrtke kako bi, po standardnom receptu, što više nagomilali dugove, bespotrebna kreditiranja, umanjili tržišnu vrijednost i jeftinije u konačnici prodali. Dokaz lova u mutnome je i ova priča oko plinske elektrane za koju bi se kreditiralo, kako veli Nikšić, oko 300 mln eur. Zar nije i unosnije i jeftinije korigirati cijenu struje, nego gurati Aluminij u još veće dugove?



Ne treba u svemu ovome amnestirati niti trenutnu upravu tvrtke. Još uvijek se ne zna da li su ti ljudi jednostavno došli tu sa nekom misijom ili su uistinu spasitelji, kakvima su se predstavljali prije nego su zasjeli u funkcije, kada su svojim obećanjima meda i mlijeka pridobili potrebnu naklonost i potpise malih dioničara, tj djelatnika.

Kako je moguće završiti godinu sa preko mln. KM u plusu, a već u prvom tromjesječju sljedeće godine napraviti dug preko 25 mln KM, koji je daleko veći od planiranog? Problem el. energija? Zar se za tu el. energiju nije dogodila ekvivalentna proizvodnja i tržišni plasman aluminija? Ovako ispade da se struja potrošila, a aluminij nije ni proizveo, niti prodao. Ako uistinu jeste to problem, zašto se ne napravi međunarodni tender i traži struja drugdje? Zašto se dopusti neovisnim financijskim revizorima uvid u knjige financijskog poslovanja? Reduciranje proizvodnje u vidu isključenja 50% ćelija i slanje 50% uposlenika na čekanje, što management predlaže nadzornom odboru, treba biti zadnji od posljednjih koraka. Najlakše je podići bijelu zastavu, bez ispaljenog metka.

Iz ovoga svega se da zaključiti da se Aluminij nalazi između dvije vatre. Jedini koji uistinu predstavljaju Aluminij su njegovi djelatnici, a dokaz je i vlasnički udio njih kao malih dioničara. Tu stoji cijeli problem! Cilj svih ovih moćnika je dići što veću paniku kod djelatnika kako bi oni bud-zašto prodali i što prije se odrekli svojih vlasničkih prava. Njihov udio je glavna meta svih lobističkih struja! Platformašima/Sarajevu je ostalo još samo 2 godine da odrade ono što godinama pokušavaju, a sada imaju praktično otvorena vrata, pa gledaju što brže to obaviti. Uprava također sebe vidi negdje tu. Što je činiti?

Očigledno je da su djelatnici Aluminija, samim tim i Aluminij, ostavljeni na milost i nemilost samih sebe. Ne mogu naći/tražiti pomoć od nametnute vlasti u Sarajevu, a još manje od onih koji se kite epitetima legitimnosti i legitimiteta. Od njih mogu očekivati samo priopćenje sa izraženom potporom. Međutim, svaki od djelatnika u svojim rukama ima instrument kojeg nijedan od ovih hijena okupljenih oko plijena nema, a to su dionice, crno na bijelo.

Svaki mali dioničar, u skladu sa Zakonom o gospodarskim društvima, može tražiti na uvid u financijska izvješća iz posljednje tri godine, kao i detaljno financijsko izvješće iz zadnja tri mjeseca ove godine. Kad se više malih dioničara udruži, a pogotovo ako postoji neki neovisan i smion sindikat, može se naložiti neovisna reviziju poslovanja, sa naglaskom na reviziju nabavki i potrošnje materijala i sredstava, te verifikaciju stanja fonda rezervi Aluminija. Ako je istina da je sav problem u cijeni el. energije, onda su sve nabavke rađene u skladu sa zakonom i normama ušteda i Uprava se nema čega bojati.

Može se tražiti i revizija upravljanja ne samo Uprave, nego i srednje razine managementa. Da se ne događa više da podobni mogu vaditi uvijek različita ljekarska uvjerenja o bolesti i radnoj nesposobnosti, te primati isti iznos plaće kao i oni koji rade punu normu. Dakle provesti detaljnu i valjanu sistematizaciju.

Aluminij je zadnji bedem koji nas kao narod dijeli da kao narod padnemo u provaliju sluganstva i nestanka kao relevantnog faktora na ovim prostorima. Ako dopustimo propast Aluminija, na isti način na koji smo dopustili propast drugih industrijskih giganata u Mostaru, možemo komotno pakirati kovčege i put pod noge.