Četvrtak, 05 Travanj 2012 08:00
Danas je Veliki ili Sveti četvrtak. To je dan Isusove posljednje večere. Danas Crkva ulazi u sveto trodnevlje, u sjećanje, komunikaciju kroz liturgiju i molitvu Isusovih posljednjih dana i djela. Crkva i zapadni svijet od danas se spremaju na slavljenje i doživljavanje Uskrsa. Na Veliki četvrtak je Isus sa svojim učenicima proslavio posljednji put židovski blagdan Pashe
i to jedan dan prije samog blagdana, te ustanovio svetu misu, po kojoj se kršćani osobito prepoznaju. Danas je on ostavio Crkvi i svijetu znak svoje prisutnosti u kruhu i vinu, predao tako Crkvi i čovječanstvu svoje ljudsko tijelo i svoju krv, kao polog i garanciju pobjede nad patnjom, smrću i krivicom, te nad zlom i katastrofama. Danas je Isus izrekao najhumanije riječi apostolima i svijetu, danas je čudesno molio za nas, danas je obećao svog Duha protiv duha zloće, nehumanosti i razaranja. Danas je bio izdan, uhićen i cijelu noć sudski ispitivan. Danas se mrak čovjekove duše pokazao najgušćim, danas je čovjek nepovratno pao u bezdan zavisti i mržnje na Boga. No, danas je nebo najbliže zemlji, danas je milosrđe jače od krivice, danas je dobrota pobijedila zloću, danas je pakost čovjeka pretvorena u pokajanje, danas je mrak ranjen zrakom nade.
Danas u liturgiji prolazimo dvoranom posljednje večere u Jeruzalemu, gledamo kako Isus ustanovljuje novi i vječni savez između Boga i ljudskog roda, kako taj ugovor s nama potpisuje svojom krvlju. Izlazeći iz dvorane doživljavamo kako je Juda otišao u mrak, predao Učitelja iz Nazareta u smrt za trideset srebrnika, te se sam od očaja objesio. Ulazeći u Getsemani na Maslinskoj gori, prelazeći potok Cedron slušamo Isusove posljednje upute Crkvi i svijetu.
A onda doživljavamo kako nam ga vojnici i sluge hrama istrgnuše, da ga odvedu u sramotnu sudnicu i u smrt.
U dvorani posljednje večere Isus je oprao učenicima noge. Prati noge znak je gostoprimstva. Isus dakle želi reći da kroz njegovu smrt, u koju sada odlazi, i kroz skoro uskrsnuće, on otvara svoje nebeske dvorane, u koje nas poziva kao svoje uzvanike. Sveta misa je predokus i nada da smo djeca Božja i baštinici neba. U svetoj misi postajemo jedno s Isusom, on postaje naš brat i učitelj. U tajnovitosti današnjih liturgijskih slavlja, šutnje zvona sve do Uskrsa, nečeg nadonosnog u zraku, spušta se otajstvo čovjekova pada i uzvišenje među nas, da naučimo biti ljudi i dobri jedni drugima.
Crkva nosi u svome naručju iskustvo Boga koji je postao čovjekom, njegove riječi i njegove snage, njegove odredbe i njegov savez s nama. Isus iz Nazareta je djelima, riječima i životom učinio sebe vjerodostojnim, te nas uvjerio da nije samo čovjek ili veliki svetac, da nije mistik i prorok, nego Bog. Izvana trijezan, bez mo-naških i mističkih gesta, a iznutra snažan riječima i snagom, vlašću nad prirodom, Božjim opraštanjem grijeha, silom kojom je izgonio zle duhove, i zaustavljao sve što čovjeka ugrožava. Uskrisivao je mrtve, liječio bolesti, umro za čovjeka, uskrsnuo i tako preokrenuo ljudsku sudbinu.
Sve što je Isus Krist donio svijetu sadržano je u savezu koji je on načinio s Crkvom i sa svijetom. Govoreći: »Ovo je moje tijelo koje se za vas predaje«, »Ovo je krv koja se prolijeva za vas i za sve ljude na oproštenje grijeha«, sklopio je s nama novi savez u svojoj krvi. Tako je nekako potpisao sveobuhvatni, vječni ugovor, savez, spomen između Crkve i sebe, između čovječanstva i Boga. Pod tim savezom koji Crkva čuva u slavljenju euharistije ili svete mise, sadržano je sve blago koje je Isus donio na svijet. Tu su njegove riječi, tu je snaga njegovih sakramenata, tu je snaga njegova Duha, tu je njegova prisutnost, tu su prisutne prvine novoga uskrslog svijeta.
Dan uoči svoje smrti Isus je ostvario taj savez i potpisao ga svojom krvlju. Otada Crkva čuva svetu misu kao najdragocjeniji biser. Ona taj savez svaki dan obnavlja i slavi, te tako potvrđuje naš pristanak na Isusov savez s nama. Sve što Crkva ima, nalazi se u euharistiji. Sve što čovjek treba, nalazi se tu. Sveta misa je središte Crkve, ona je izvor iz kojega sve drugo izvire. Ona je istovremeno Kalvarija i uskršnje jutro, jer su sadržaji Isusove muke, smrti i uskrsnuća u njoj prisutni. Sveta misa je riznica u kojoj se nalazi blago za spasenje svakog čovjeka i čitave ljudske povijesti. Iz nje Crkva nastaje, ona je srce Crkve i povijesti.
Da bi naznačila važnost saveza u euharistiji sklopljenog, Crkva slavi Veliki četvrtak. No, ona taj blagdan prenosi na još jedan dan, na Tijelovo. Ona to slavi i svaki dan, ali osobito na to slavlje poziva nedjeljom sve vjernike.
Slaveći euharistiju Crkva posadašnjuje sve što je Isus učinio za čovječanstvo. Ona naviješta Isusovu smrt i uskrsnuće i tako ostvaruje novi svijet koji je time došao. Slaveći euharistiju Crkva se spominje da je sudionica Božjeg svijeta i da je svaki čovjek u mogućnosti biti dionik božanske naravi. Iz Isusove smrti i uskrsnuća izviru svi sakramenti. U euharistiji čovjek može svestrano upoznati Boga. Bog je umro za čovjeka. Isus nam je darovao svoje tijelo, on nam daje da pijemo njegovu krv i postajemo njegovi krvni srodnici. Čovjek je tako velik da je Bog smatrao kako se isplati za njega dati život. Ako je Bog za nas, tko će protiv nas, kliče sveti Pavao.
Katolički svijet ulazi danas u duboku tišinu. Samo u miru može se čuti i dogoditi ono veliko što je donio Isus iz Nazareta. Danas Crkva postaje svjesna da je poslana svakom čovjeku, da je ona božanska i da samo u poslušnosti Ocu, Sinu i Duhu Svetome ima snage za evangelizaciju, obnovu svijeta i preporod društva. Komunicirajući u svetoj pričesti s Isusom iz Nazareta vjernik postaje raznositelj otkupiteljskih i spasiteljskih snaga Isusa Krista te tako stvara korak po korak, komadić po komadić novo nebo i novu zemlju.
dr. Tomislav Ivančić | katolici.org
Razmišljanje na Veliki četvrtak
T. de Chardin je već prije 40-tak godina upozorio da najveće zlo koje može pogoditi čovječanstvo nije zlo od mogućih katastrofa, niti od gladi niti od bilo koje zarazne bolesti, već duhovna bolest koja se očituje kao gubitak volje za življenjem. Čitajući ovu njegovu proročansku tvrdnju, upitao sam se:» Zar se to nama već nije dogodilo?» Pokojni sv. Otac, Ivan Pavao II. je upozoravao kako živimo u «kulturi smrti» koja se protivi «kulturi života» u svim postavkama modernog života.
Današnji sv. Otac govori o „teroru relativizma“. I jedno i drugo se širi na sve slojeve društva, a pokazuje se kroz nasilje nad životom, kroz geste i čine, kroz riječi i uvrede koje se svakodnevno nanose, posebice onima koji su slabiji, nemoćniji i životno ugroženiji kao što su djeca, pogotovo ona nerođena i starci. Vidi se u našim životima bez ideja i djelovanju bez načela, u našim stavovima da radimo ono „što nam paše“ i da nam nitko, pa ni Bog, ni Krist, ni Crkva, a kamoli župnik ili vsćenik, ne smije govoriti što i kako! To je stvorilo nasilje svukud oko nas tako da je ono toliko ušlo u naš svijet da više nitko i nigdje nije siguran, pa ni u samoj obitelji. Svaki dan čujemo i čitamo o nasilju u školama, u odgojnim zavodima, u javnom životu: svugdje prijetnje, nasilno ponašanje i grube riječi.
Uzrok tome papa nalazi u zamračenju Božje slike u današnjim ljudskim srcima i umovima. A, ako je zamračena slika o Bogu, dobrom Ocu, logično je onda zamračena i slika o čovjeku. Čovjek onda nije više osoba, on nije brat ni sestra. Sve što postoji treba samo i jedino meni koristiti, meni služiti i meni biti na raspolaganju. Sve ono što stoji na tome putu, treba biti uništeno, odbačeno! I današnji čovjek traži svoje ostvarenje, svoje blaženstvo, upravo nanoseći bol i nepravdu drugima. I moramo ustvrditi: doista se preobrazio, ali u nenadmašivog sebičnjaka, u bezosjećajnog kruhoborca, u rafiniranog ubojicu!
Koliko li je takav mentalitet i način života suprotan kršćanstvu, koliko se protivi volji Božjoj, najbolje nam pokazuje Kristov život i primjer. I kada je govorio, nije govorio o silnom Bogu, već o milosrdnom Ocu, nije govorio o kazni, već o praštanju, nije govorio o ljudskoj odgovornosti, već o bratstvu i ljubavi. I to je sam pokazivao. Uze dijete u naručje i reče «jao onome koji mu naudi»; stoji kraj puta i vidi sprovod u kojem jedna žena silno plače, te pita «što se događa». Rekoše mu «to je neka udovica i umri joj nenadano sin jedinac». On joj se približi i veli «ženo ne plači» i vraća joj sina. Ugleda hromog od rođenja i daje mu da hoda, vidi slijepca i otvara mu oči, ugleda gladni narod i daje mu jesti.
Zapravo, gdje god je vidio i gdje god se susreo s čovjekom, posebice s bolesnim jadnim, otuđenim, on spremno i spontano reagira, pomaže i upućuje blagu i prijateljsku riječ. I to čini samo iz jednog razloga jer ljubi čovjeka, jer je strastveno zainteresiran da taj čovjek bude sretan, da se raduje životu. Pače veli:» Što koristi čovjeku ako dobije sav svijet, a izgubi dušu! Što možeš dati kao otkupninu za sebe!» Tako on prvi u ovom svijetu uspostavlja zanimanje za osobe općenito, a za jadne i ugrožene posebno, traži za njih poštivanje, iskazuje im ljubav i osjeća se odgovornim za sreću i radost svakog čovjeka. Eto to je kršćanstvo: usrećiti drugog čovjeka. I još više: tako se služi Bogu! To izvrsno shvaća papa Ivan Pavao II. kad veli:» Čovjek je put Crkve!» Kršćanstvo nije nastalo da bude samo religija, tj. štovanje Boga, već je rođeno iz strastvene ljubavi za čovjekom i njegovom srećom. «Što god ste učinili jednome od ove moje najmanje braće, meni ste učinili!» Veli i to: »Po tom će ljudi znati da ste moji učenici!»
A to je bit kršćanske ljubavi koju upravo slavimo na Veliki četvrtak kada je Krist svima oprao noge.
Braćo i sestre, eto to je kršćanstvo! I to je razlog što nas Crkva svake godine na početku korizme zove na razmišljanje o životu, o nama, o svijetu u kojem živimo, a kroz misterije Velikog tjedna nam pokazuje da je ih je moguće ostvariti jer je Krist to već učinio. Biti kršćanin znači postati puni čovjek, čovjek Božji, čovjek za druge, poput samog Krista. Samo tako i jedino tako se ulazi u slavu. Za kršćanina u životu nema «sjenica», nema zapećaka, nema izolacije kada je u pitanju čovjek i život. Traženje sjenica, poput Petra, znači traženje iluzija i sreće izvan Boga jer naš Bog nije ostao izoliran i sretan sam u sebi, već se spustio u naš jadni i kukavni svijet da ga učini sretnim. No, On zato danas treba nas ljude, On treba naše oči i uši, naše ruke i noge, on treba naša srca i naša dobra djela!
I još samo jedno: žrtvovati se za druge «do smrti, smrti na križu» je jedini put sreće i jedini put smislenog života koji dovodi do Boga i potpunog preobraženja! A toga smo svi, i kao Crkva, i kao narod, i kao pojedinci, danas veoma potrebni!
fra Luka Tomašević | franjevci-split.hr
T. de Chardin je već prije 40-tak godina upozorio da najveće zlo koje može pogoditi čovječanstvo nije zlo od mogućih katastrofa, niti od gladi niti od bilo koje zarazne bolesti, već duhovna bolest koja se očituje kao gubitak volje za življenjem. Čitajući ovu njegovu proročansku tvrdnju, upitao sam se:» Zar se to nama već nije dogodilo?» Pokojni sv. Otac, Ivan Pavao II. je upozoravao kako živimo u «kulturi smrti» koja se protivi «kulturi života» u svim postavkama modernog života.
Današnji sv. Otac govori o „teroru relativizma“. I jedno i drugo se širi na sve slojeve društva, a pokazuje se kroz nasilje nad životom, kroz geste i čine, kroz riječi i uvrede koje se svakodnevno nanose, posebice onima koji su slabiji, nemoćniji i životno ugroženiji kao što su djeca, pogotovo ona nerođena i starci. Vidi se u našim životima bez ideja i djelovanju bez načela, u našim stavovima da radimo ono „što nam paše“ i da nam nitko, pa ni Bog, ni Krist, ni Crkva, a kamoli župnik ili vsćenik, ne smije govoriti što i kako! To je stvorilo nasilje svukud oko nas tako da je ono toliko ušlo u naš svijet da više nitko i nigdje nije siguran, pa ni u samoj obitelji. Svaki dan čujemo i čitamo o nasilju u školama, u odgojnim zavodima, u javnom životu: svugdje prijetnje, nasilno ponašanje i grube riječi.
Uzrok tome papa nalazi u zamračenju Božje slike u današnjim ljudskim srcima i umovima. A, ako je zamračena slika o Bogu, dobrom Ocu, logično je onda zamračena i slika o čovjeku. Čovjek onda nije više osoba, on nije brat ni sestra. Sve što postoji treba samo i jedino meni koristiti, meni služiti i meni biti na raspolaganju. Sve ono što stoji na tome putu, treba biti uništeno, odbačeno! I današnji čovjek traži svoje ostvarenje, svoje blaženstvo, upravo nanoseći bol i nepravdu drugima. I moramo ustvrditi: doista se preobrazio, ali u nenadmašivog sebičnjaka, u bezosjećajnog kruhoborca, u rafiniranog ubojicu!
Koliko li je takav mentalitet i način života suprotan kršćanstvu, koliko se protivi volji Božjoj, najbolje nam pokazuje Kristov život i primjer. I kada je govorio, nije govorio o silnom Bogu, već o milosrdnom Ocu, nije govorio o kazni, već o praštanju, nije govorio o ljudskoj odgovornosti, već o bratstvu i ljubavi. I to je sam pokazivao. Uze dijete u naručje i reče «jao onome koji mu naudi»; stoji kraj puta i vidi sprovod u kojem jedna žena silno plače, te pita «što se događa». Rekoše mu «to je neka udovica i umri joj nenadano sin jedinac». On joj se približi i veli «ženo ne plači» i vraća joj sina. Ugleda hromog od rođenja i daje mu da hoda, vidi slijepca i otvara mu oči, ugleda gladni narod i daje mu jesti.
Zapravo, gdje god je vidio i gdje god se susreo s čovjekom, posebice s bolesnim jadnim, otuđenim, on spremno i spontano reagira, pomaže i upućuje blagu i prijateljsku riječ. I to čini samo iz jednog razloga jer ljubi čovjeka, jer je strastveno zainteresiran da taj čovjek bude sretan, da se raduje životu. Pače veli:» Što koristi čovjeku ako dobije sav svijet, a izgubi dušu! Što možeš dati kao otkupninu za sebe!» Tako on prvi u ovom svijetu uspostavlja zanimanje za osobe općenito, a za jadne i ugrožene posebno, traži za njih poštivanje, iskazuje im ljubav i osjeća se odgovornim za sreću i radost svakog čovjeka. Eto to je kršćanstvo: usrećiti drugog čovjeka. I još više: tako se služi Bogu! To izvrsno shvaća papa Ivan Pavao II. kad veli:» Čovjek je put Crkve!» Kršćanstvo nije nastalo da bude samo religija, tj. štovanje Boga, već je rođeno iz strastvene ljubavi za čovjekom i njegovom srećom. «Što god ste učinili jednome od ove moje najmanje braće, meni ste učinili!» Veli i to: »Po tom će ljudi znati da ste moji učenici!»
A to je bit kršćanske ljubavi koju upravo slavimo na Veliki četvrtak kada je Krist svima oprao noge.
Braćo i sestre, eto to je kršćanstvo! I to je razlog što nas Crkva svake godine na početku korizme zove na razmišljanje o životu, o nama, o svijetu u kojem živimo, a kroz misterije Velikog tjedna nam pokazuje da je ih je moguće ostvariti jer je Krist to već učinio. Biti kršćanin znači postati puni čovjek, čovjek Božji, čovjek za druge, poput samog Krista. Samo tako i jedino tako se ulazi u slavu. Za kršćanina u životu nema «sjenica», nema zapećaka, nema izolacije kada je u pitanju čovjek i život. Traženje sjenica, poput Petra, znači traženje iluzija i sreće izvan Boga jer naš Bog nije ostao izoliran i sretan sam u sebi, već se spustio u naš jadni i kukavni svijet da ga učini sretnim. No, On zato danas treba nas ljude, On treba naše oči i uši, naše ruke i noge, on treba naša srca i naša dobra djela!
I još samo jedno: žrtvovati se za druge «do smrti, smrti na križu» je jedini put sreće i jedini put smislenog života koji dovodi do Boga i potpunog preobraženja! A toga smo svi, i kao Crkva, i kao narod, i kao pojedinci, danas veoma potrebni!
fra Luka Tomašević | franjevci-split.hr
Komentiranjem pristajete na Uvjete korištenja:
U komentarima je zabranjeno otvoreno vrijeđanje, bez obzira o kakvom je vrijeđanju riječ i na koga se odnosi. Ukoliko se ne slažete sa člankom ili nečijim mišljenjem slobodno to komentirajte, ali argumentirano i bez uvredljivih izraza.
Prilikom pisanja komentara pridržavajte se osnovnih pravila komuniciranja. Autori komentara prilikom pisanja moraju imati na umu da njihove IP adrese nisu zaštićene ni po kojoj osnovi i u skladu s tim trebaju paziti na sadržaj komentara za koji su sami odgovorni!
Korisničke komentare caportal.info u bilo kojem trenutku može ukloniti s portala bez prethodne najave.
Komentari su djelo i osobno mišljenje naših posjetitelja, caportal.info ni na koji način ne odgovara za njih, kao ni za eventualne reakcije.