Hoće li Hercegovina postati pustinja?

Već nekoliko godina se vodi polemika o utjecaju hidroenergetskog projekta „Gornji horizonti“ u istočnoj Hercegovini i njegovom utjecaju na Neretvu i njene pritoke. Ovaj projekt podrazumijeva preusmjeravanje voda iz gornjeg toka Neretve prema Trebišnjici i hidroelektrani.

Dok jedna strana zastupa tezu kako ovo neće utjecati na vodni režim Neretve, drugi se pribojavaju kako će Gornji horizonti itekako naštetiti krhkoj ekološkoj ravnoteži, posebice u donjem toku rijeke Neretve od ušća u Jadran do Hutova Blata.

Situaciju bi moglo pogoršati i najavljivana izgradnja brana na gornjem toku Neretve jugoistočno od Konjica. U tom slučaju se već može očekivati značajno smanjenje razine Neretve u njenom prirodnom toku izvan hidroakumulacijskih jezera.

Ova specifična situacija bi mogla ugroziti meliorirane površine između Opuzena i Metkovića, ali i stanište ptica Hutovo Blato koje je, podsjećamo, već u velikoj mjeri uništeno požarom. Rezultat potpune eksploatacije rijeke Neretve u energetske svrhe je nezahvalno predviđati, ali ukoliko zaista dođe do najcrnjeg scenarija, posljedice će biti nepovratne.

Najbolje je učiti iz tuđih grešaka, pa zato danas donosimo dva primjera o katastrofalnim posljedicama neodgovornog korištenja vodnih bogatstava.

Aralsko jezero je nekad spadalo među najveća jezera u svijetu, a njegovi ostaci danas upozoravaju na katastrofalan čovjekov utjecaj na prirodu. Jezero se nalazi na granici Kazahstana i Uzbekistana, a '60-ih godina XX. stoljeća, dok je to područje još uvijek bilo dijelom SSSR-a, započinje i iskorištavanje rijeka koje su punile jezero. Dotok voda u jezero je smanjen kako bi se stvorile poljoprivredne plantaže na području koje nije imalo prirodan dotok vode.

Razina vode u Aralskom jezeru je drastično smanjena, a poljoprivreda i ribarstvo, nekad egzistencijalni oslonci lokalnog stanovništva, su nestali. Razlog tome nije samo smanjenje razine vode, već i promijenjeni klimatski uvjeti. Skoro mediteranska klima aralskog priobalja je ljeti postala pustinjska, a zimi sibirska.

Ekološka propast je proizvela i ekonomsku propast, a nekad prosperitetno područje postaje pustinjom.

Jezero Owens u planinskom lancu Sierra Nevada u Kaliforniji se nekad prostiralo na površini od 280 kvadratnih kilometara. Na pojedinim mjestima je dosezalo dubinu i od 60 metara. Osim bogate faune samog jezera i njegovo okolno područje je bilo staništem ptica. Širenjem obližnjeg Los Angelesa i povećavanjem broja stanovništva u okrugu početkom XX. stoljeća dolazi do veće potrebe za pitkom vodom koju je jezero Owens imalo u izobilju. S ciljem napajanja grada i njegovog metropolitanskog područja vodom izgrađen je akvadukt koji je crpio vodu iz pritoka jezera Owens. Jezero je isušeno za samo nekoliko godina, a na njegovom mjestu su niknula postrojenja za eksploataciju pijeska i minerala.

U blizini jezera je '50-ih i '60-ih godina izgrađeno naselje Lake Los Angeles koje je trebalo biti okosnica lokalnog razvoja. Mikroklimatski uvjeti su, kao i u slučaju Aralskog jezera, značajno izmijenjeni tako da su investitori u Lake Los Angeles doživjeli propast zbog malog broja ljudi koji su bili voljni doseliti u negostoljubiv ambijent.

Tek '90-ih godina dolazi do razvijanja ekološke svijesti kod kalifornijskih vlasti, pa se jedan dio voda iz Sierra Nevade preusmjerio u nekadašnje jezero Owens. Današnji ostaci tog jezera opet postaju staništem ptica, dok su suhi dijelovi i dalje nepristupačni i životinjama i ljudima.

Iz ova dva primjera, nije teško predvidjeti što bi se dogodilo područjem uz donji tok Neretve kada bi se ostvario najgori scenarij o drastičnom smanjenju protoka vode.