Ponedjeljak, 21 Studeni 2011 07:00
U organizaciji Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata, a pod pokroviteljstvom načelnika općine Čapljina dr. Smiljana Vidića, Čapljinci su i ove godine otputovali u Vukovar, gdje su sudjelovanjem u Koloni sjećanja te paljenjem svijeća i polaganjem vijenaca odali počast svim stradalim, nestalim i ranjenim braniteljima Domovinskog rata.
Između sveukupno 45 putnika našli su se predstavnici Koordinacije Udruga proisteklih iz domovinskog rata općine Čapljina, Udruge dragovoljaca i veterana HVO-a Čapljina, Udruge udovica domovinskog rata, Udruge djece poginulih branitelja, Udruge invalida domovinskog rata, kao i predstavnici Općinskog odbora Mladeži HDZ BiH Čapljina i predstavnice Općinskog odbora Zajednice žena ''Kraljica Katarina Kosača'' HDZ BiH Čapljina.
Nakon noćenja u Slavonskom Brodu, u petak, 18. studenog, u 07:30 sati ujutro krenulo se put Borova naselja, od kuda se dalje gradskim autobusima krenulo pred bolnicu u Vukovaru. Po dolasku, Čapljinci su se priključili na Trpinsku cestu put groblja, gdje su u koloni sa još tisućama drugih sudionika pristiglih na obilježavanje 20. obljetnice pada grada Heroja sudjelovali u programu na Memorijalnom groblju.
Memorijalno groblje hrvatskih branitelja, nijemi svjedok stravičnog zločina, mjesto je gdje čovjeku doslovce zastaje dah i mjesto je koje izaziva buru emocija. Groblje je podijeljeno u tri dijela: Aleja poginulih hrvatskih branitelja, Aleja umrlih hrvatskih invalida Domovinskog rata i Aleja civilnih žrtava iz Domovinskog rata, a u sklopu groblja nalazi se 938 bijelih križeva od kojih svaki simbolizira jednu žrtvu, ekshumiranu na istočnom prilazu Vukovaru, u najvećoj masovnoj grobnici u Europi nakon II. svjetskog rata.
Načelnik općine Čapljina dr. Smiljan Vidić, predstavnici općine Čapljina i Udruga proisteklih iz Domovinskog rata položili su na ovom groblju, ispred brončanog spomenika, vijence i zapalili svijeće za sve stradale branitelje, a potom se uputili na svečanu svetu misu.
Istog dana u 16:00 sati krenuli smo put Ovčare. Posjeta Ovčari i hangaru u kojem su žrtve držali zatočenima, ostavila je najemotivniji trag na našim Čapljincima. ''Oprostiti, ne zaboraviti'' piše na spomen ploči na Ovčari. Paleći svijeću, kroz tišinu molitve, čuju se šapatom pričane priče o pogibelji na Ovčari. Za vrijeme onog sustava, iz iste bolnice, na isti način, odveden je znatan broj hrvatskih civila, djece, starih i nemoćnih na Jazovku, gdje su masovno pogubljeni. Većina stradalih na Ovčari, njihovi su potomci, zadešeni, godinama poslije, istom sudbinom.
Od 261 poginulog, osim ranjenih vojnika, bila je i jedna trudnica, djeca, stari i nemoćni, te medicinsko osoblje. Najmlađi poginuli imao je 16 godina, a najstariji 72 godine. 200 ih je pronađeno u masovnoj grobnici na Ovčari, na čijem mjestu je u spomen na njih zasađeno 200 borića, a 61 nikada nije pronađeno.
U posjeti hangaru dočekala nas je tama koja je označila posljednje trenutke života poginulih. Priča o tuzi i ponoru poginulih konstantno se vraća na početak. Na stropu, od kojeg je nedirnut ostao samo jedan dio, nalazi se 261 svjećica kao sjećanje na svaki izgubljeni život, dok se ispod njih neprestano spiralno vrte imena i prezimena žrtava, odlazeći na put bez povratka. U sredini kruga tinja vječni plamen svijeće.
Pod hangara, gdje su žrtve zlostavljane i mučene, u potpunosti je obložen čahurama ispaljenih metaka, utopljenih u beton. Uokolo hangara nalaze se osobne stvari žrtava, položene, simbolično, na slamu (u hangaru su se prethodno držale životinje jedne mesne industrije).
Na zidu hangara, svakih 30 sekundi, izmjenjuju se slike žrtava, stvarajući osjećaj njihove nazočnosti. Obilazeći slike, susreli smo kćer jednog poginulog branitelja, tada dvanaestogodišnjakinju. I sama se nalazila u istoj bolnici toga kobnog dana, ali dolaskom francuskog bataljuna, spriječeno je daljnje odvođenje u hangar. Ona je bila između onih koji su odvedeni na sigurno. Zamolili smo je da ispriča barem dio onoga što je vidjela, ali ipak nije smogla snage prisjećati se toga nemilog događaja.
Ne možemo ne pomisliti kako su se svi oni osjećali toga hladnog dana kasne jeseni 1991. godine i jesu li znali da se sa tog puta neće vratiti? Kome su uputili posljednju misao? Čije im je ime zamrlo na usnama? S tim mislima upisali smo se u knjigu sjećanja, a potom se uputili natrag u Čapljinu, zahvaljujući istinskim herojima na hrabrost, zahvaljući što su za nas dali svoje živote, zahvaljujući im za Vukovar, za Hrvatsku...
Nakon noćenja u Slavonskom Brodu, u petak, 18. studenog, u 07:30 sati ujutro krenulo se put Borova naselja, od kuda se dalje gradskim autobusima krenulo pred bolnicu u Vukovaru. Po dolasku, Čapljinci su se priključili na Trpinsku cestu put groblja, gdje su u koloni sa još tisućama drugih sudionika pristiglih na obilježavanje 20. obljetnice pada grada Heroja sudjelovali u programu na Memorijalnom groblju.
Memorijalno groblje hrvatskih branitelja, nijemi svjedok stravičnog zločina, mjesto je gdje čovjeku doslovce zastaje dah i mjesto je koje izaziva buru emocija. Groblje je podijeljeno u tri dijela: Aleja poginulih hrvatskih branitelja, Aleja umrlih hrvatskih invalida Domovinskog rata i Aleja civilnih žrtava iz Domovinskog rata, a u sklopu groblja nalazi se 938 bijelih križeva od kojih svaki simbolizira jednu žrtvu, ekshumiranu na istočnom prilazu Vukovaru, u najvećoj masovnoj grobnici u Europi nakon II. svjetskog rata.
Načelnik općine Čapljina dr. Smiljan Vidić, predstavnici općine Čapljina i Udruga proisteklih iz Domovinskog rata položili su na ovom groblju, ispred brončanog spomenika, vijence i zapalili svijeće za sve stradale branitelje, a potom se uputili na svečanu svetu misu.
Istog dana u 16:00 sati krenuli smo put Ovčare. Posjeta Ovčari i hangaru u kojem su žrtve držali zatočenima, ostavila je najemotivniji trag na našim Čapljincima. ''Oprostiti, ne zaboraviti'' piše na spomen ploči na Ovčari. Paleći svijeću, kroz tišinu molitve, čuju se šapatom pričane priče o pogibelji na Ovčari. Za vrijeme onog sustava, iz iste bolnice, na isti način, odveden je znatan broj hrvatskih civila, djece, starih i nemoćnih na Jazovku, gdje su masovno pogubljeni. Većina stradalih na Ovčari, njihovi su potomci, zadešeni, godinama poslije, istom sudbinom.
Od 261 poginulog, osim ranjenih vojnika, bila je i jedna trudnica, djeca, stari i nemoćni, te medicinsko osoblje. Najmlađi poginuli imao je 16 godina, a najstariji 72 godine. 200 ih je pronađeno u masovnoj grobnici na Ovčari, na čijem mjestu je u spomen na njih zasađeno 200 borića, a 61 nikada nije pronađeno.
U posjeti hangaru dočekala nas je tama koja je označila posljednje trenutke života poginulih. Priča o tuzi i ponoru poginulih konstantno se vraća na početak. Na stropu, od kojeg je nedirnut ostao samo jedan dio, nalazi se 261 svjećica kao sjećanje na svaki izgubljeni život, dok se ispod njih neprestano spiralno vrte imena i prezimena žrtava, odlazeći na put bez povratka. U sredini kruga tinja vječni plamen svijeće.
Pod hangara, gdje su žrtve zlostavljane i mučene, u potpunosti je obložen čahurama ispaljenih metaka, utopljenih u beton. Uokolo hangara nalaze se osobne stvari žrtava, položene, simbolično, na slamu (u hangaru su se prethodno držale životinje jedne mesne industrije).
Na zidu hangara, svakih 30 sekundi, izmjenjuju se slike žrtava, stvarajući osjećaj njihove nazočnosti. Obilazeći slike, susreli smo kćer jednog poginulog branitelja, tada dvanaestogodišnjakinju. I sama se nalazila u istoj bolnici toga kobnog dana, ali dolaskom francuskog bataljuna, spriječeno je daljnje odvođenje u hangar. Ona je bila između onih koji su odvedeni na sigurno. Zamolili smo je da ispriča barem dio onoga što je vidjela, ali ipak nije smogla snage prisjećati se toga nemilog događaja.
Ne možemo ne pomisliti kako su se svi oni osjećali toga hladnog dana kasne jeseni 1991. godine i jesu li znali da se sa tog puta neće vratiti? Kome su uputili posljednju misao? Čije im je ime zamrlo na usnama? S tim mislima upisali smo se u knjigu sjećanja, a potom se uputili natrag u Čapljinu, zahvaljujući istinskim herojima na hrabrost, zahvaljući što su za nas dali svoje živote, zahvaljujući im za Vukovar, za Hrvatsku...
ČA::portal
Komentiranjem pristajete na Uvjete korištenja:
U komentarima je zabranjeno otvoreno vrijeđanje, bez obzira o kakvom je vrijeđanju riječ i na koga se odnosi. Ukoliko se ne slažete sa člankom ili nečijim mišljenjem slobodno to komentirajte, ali argumentirano i bez uvredljivih izraza.
Prilikom pisanja komentara pridržavajte se osnovnih pravila komuniciranja. Autori komentara prilikom pisanja moraju imati na umu da njihove IP adrese nisu zaštićene ni po kojoj osnovi i u skladu s tim trebaju paziti na sadržaj komentara za koji su sami odgovorni!
Korisničke komentare caportal.info u bilo kojem trenutku može ukloniti s portala bez prethodne najave.
Komentari su djelo i osobno mišljenje naših posjetitelja, caportal.info ni na koji način ne odgovara za njih, kao ni za eventualne reakcije.