Komentar, molim!

Listam novine kad vidi čuda. Natječaj za posao. Uvjeti prilično općeniti – elementarna pismenost (nije uvjet), stručna sprema nebitna, poznavanje stranih jezika također, šturo poznavanje rada na računalu i višak slobodnog vremena.
Bi čudno, jer domalo će radnik na parkingu morati znati dva strana jezika i programirat, ali eto, imaju moju pozornost. Analitičar Internet sadržaja (zvuči kao nešto bitno, zare ne?!) ili ti „komentator“ članaka po raznim portalima.

Plaćeno po komentaru, i naravno po broju izazvanih reakcija-što gnjevniji to bolji. Uvrede plaćene ekstra.

Naravno, izmišljam, ali ne bi li to bio san svakog dokoličara eventualno zaposlenog u nekom od poduzeća na svom fiktivnom radnom mjestu, na kojem je od presudne važnosti proboraviti 8h u komadu, bez obzira na to što uradiš. Što bi bilo bolje između dvije kave, nakon jedne sigure ili nakon iscrpnog telefonskog razgovora na tuđi račun.  Sjediš lagano, svakako ti je dosadno, svakako surfaš internetom, i svakako ti srce lagano poskoči na najbanalniju vijest na koju možeš dati svoj cijenjeni sud iako to nitko ne traži, ali eto.

Navijački neredi, međunacionalni sukobi, još sa kakvim tragičnim ishodom-prava poslastica. Još ako se netko nakači pa komentira, sreći nikad kraja. Štrajk rudara, reforma zdravstva u Americi, ne toliko zanimljivo, ali u svakom slučaju može "ta će oni". A još ti i plate za to.

Nikad mi neće biti jasan taj profil ljudi. Pročitam i ja pokoji komentar istina. Ponekad netko uspije probuditi u meni poriv da i ja nešto napišem, ali ga uspješno zatomim. Koga briga.  Iza tipkovnice si sigurno hrabriji (to ja iz osobnog iskustva ha). Transformacija miša u lava.

Istina, ponekad saznaš više iz komentara nego iz samog članka. I ponekad se i nasmijem, i to je istina. Ali ono što zasjeni je liječenje osobnih frustracija pojedinaca i primitivni glas koji ih pobijedi svaki put kad prsti dotaknu tipkovnicu (sad sam i psiholog). Vjerojatno su u „pravom“ životu žustri protivnici trača, gnušaju se svega primitivnog, kućnog neodgoja  i nepismenosti.

Ne vidim kakva je osobna satisfakcija u uvredama, ponižavanju, omalovažavanju, ali takve je stvari  bolje ne razumjeti. Neka svatko radi što misli da je ispravno po njega, nismo svi isti, ali trebalo bi da postoje neke granice. Neke je vijesti je degutantno i pomisliti prokomentirati, a ne to stvarno učiniti, pa iz bilo kakvih pobuda.