Obitelj Marić iz Riđice, mjestašca 17 kilometara jugoistočno od Stoca, uz stočarstvo riješena je baviti se i agroturizmom, odnosno kako se to uobičajeno kaže seoskim turizmom. U argumente smo se uvjerili na licu mjesta, brojno stado ovca i koza, goveda, janjci, kozlići, telad, netaknuta priroda, opojni miris ljekovitog bilja…, idila kakva se rijetko sreće.
S ratom se prema urbanim središtima povukla većina stanovnika, ali uporni Marići se ne predaju, riješeni su o(p)stati. Stočarstvo su razvili, sad je na redu i agroturizam.
Ideja je to Marijane Marić koja o njezinom sazrijevanju kaže: ''Sama ideja je došla preko posla, uzgajamo stoku, ovce, koze, krave, telad, junice…, e sad zašto dio toga – mlijeko, sir, meso, ne bismo na licu mjesta iskoristili?
Kako sam ja ugostiteljski radnik ideja mi je logična, pružiti ljudima mogućnost da vide kako je to nekada bilo, da vide kako je živjeti u prirodi, da kušaju tradicionalne specijalitete ovoga kraja koji su bez kemijskih dodataka, onakvi kakvi trebaju biti, biološki. Sad idemo s tim planom i programom, ako bude dovoljno odziva ideju ćemo razrađivati.''
O tzv. seoskom turizmu kod nas se puno priča, kako to izgleda kada se čovjek pokušava baviti tom djelatnosti? - Treba puno truda, ljubavi prema tom poslu, trebaš voljet svakog gosta koji ti dođe, pružiti mu sve od sebe kao da ti je došao prijatelj, ugostiti ga na način da doživi atmosferu mjesta gdje jeste. Gost se treba osjećati slobodno i prirodno, čega je danas sve manje, jednostavno treba se uklopiti u ambijent mjesta u koje je došao.
Za sada smo se odlučili za izlete, vremenom možda bude i nešto više, ako bude interesa. Zajedničkim obiteljskim radom i kvalitetnom uslugom nastojat ćemo napraviti rezultat.
Marijanu koja je ugostiteljski radnik podržava suprug Veselko koji kaže: ''Nakon rata nije bilo posla, pa smo se odlučili vratiti na imanje i baviti stočarstvom, sad smo riješili krenuti i u agroturizam pa ćemo vidjeti što će biti. Moglo bi se i u stočarstvu još naprijed, ali ne može bez pomoći, povoljnijih kredita, bolje infrastrukture…''
Uglavnom Marijana i Veselko Marić uz pomoć brata Dragana i majke Božice, kane skoro napuštenom kraju udahnuti novi život. Da to nije lako pokazuje i činjenica da se primjerice, na priključak električne energije u Riđici čekalo punih dvadeset godina, prosvijetlilo je tek ovoga ljeta, ali Marići su riješeni da realizacijom novih ideja zaborave sve nevolje koje je donio protekli rat.
Važno je to i za samo naselje, Riđicu, jer od uspjeha njihovog projekta i doslovce ovisi i opstanak mjesta.