Kolumna: Zašto se liječnici guraju u politiku

Posljednjih dana mediji opravdano posvećuju velik prostor dr. Mirandu Mrsiću, direktoru Josipovićeva izbornog stožera i najzaslužnijoj osobi za njegovu pobjedu. Mrsić, koji nije ni politolog ni PR-stručnjak, već vrhunski hematolog, odlazi kao savjetnik na Pantovčak i, po svemu sudeći, njegova će politička karijera i ubuduće ići uzlaznim tokom, pa dobivamo još jednu političku zvijezdu iz medicinskih redova.

Velik udio liječnika u vrhu hrvatske politike zanimljiv je fenomen koji još nije ozbiljnije analiziran. On nam nešto govori o liječničkome miljeu, ali i o našoj političkoj sceni i cijelom društvu. Medicina nije „obično“ zanimanje, ona je prije svega poziv. Odluka za taj put znači brojna odricanja, dugotrajan, iznimno težak studij, s godinama prakse i specijalizacije da bi se, tek u srednjoj životnoj dobi, dostigao kakav-takav status koji je u državnoj službi u nas i dalje neprimjereno plaćen prema uloženim godinama obrazovanja i velikoj odgovornosti koju liječnički posao uglavnom nosi.

No ipak se nameće pitanje što tjera liječnika da ugledno zanimanje i dostignuće u koje je toliko uložio napusti, ili zanemari, za volju politike, aktivnosti koja na prvi pogled nema nikakve veze sa svim onim što je učio i radio poslije srednje škole? Fenomen liječnika-političara nije od jučer. I devedesetih godina bilo ih je mnogo na istaknutim položajima. Zanimljivo je da su čak tri ministra vanjskih poslova bili liječnici: kirurg Frane Vinko Golem te dijabetolozi Zdenko Škrabalo i Mate Granić.

Potpredsjednici Vlade bili su neurolog Ivica Kostović i radiolog Andrija Hebrang, koji je obnašao i funkciju ministra obrane. Za razliku od navedenih, koji su u trenutku ulaska u politiku bili već vrhunski stručnjaci i sveučilišni profesori, najmoćniji medicinar u politici, Ivić Pašalić, ulazi u nju kao mladi liječnik opće prakse koji se nikada više neće vratiti struci. Premda je liječnika danas u Vladi manje, hrvatska politička scena premrežena je njima više nego ikada. U svakom većem gradu „doktori“ imaju ulogu u nekom obliku vlasti, bilo kao gradonačelnici ili kao u Sabor izabrani predstavnici svog kraja.

Tako je trenutačni gradonačelnik Dubrovnika endokrinolog Andro Vlahušić, Zadra ginekolog Zvonimir Vrančić, Šibenika specijalist medicine rada Ante Županović, a Slavonskog Broda anesteziolog Mirko Duspara. U Saboru sjede liječnici i stomatolozi birani iz svih drugih većih gradova: HDZ-ovi Andrija Hebrang, Nedjeljko Strikić, Ivan Bagarić, Karmela Caparin, Stjepan Kundić, Stjepan Milinković, Marko Turić i Mario Zubović. Uz Miranda Mrsića, SDP-ovi, jednako brojni zastupnici liječnici i zubari jesu i Biljana Borozan, Romana Jerković, Željko Jovanović, Tatjana Šimac Bonačić, Bruno Kurelić, Sonja Šimunović i Rajko Ostojić. Da bi saborski konzilij bio kompletan, treba im pridodati još i HNS-ova Miljenka Dorića i HDSSB-ove kirurge Vladimira Šišljagića i Boru Grubišića.

Uz ovakvu ekipu čudno je da u Saboru ne vlada zdravija atmosfera… Da je riječ o općehrvatskom fenomenu svjedoči i politička scena BH Hrvata gdje su na čelu dvije, od tri najveće hrvatske stranke, ortoped Božo Ljubić i stomatolog Zvonko Jurišić. Što ih je natjeralo u politiku i što od njih možemo očekivati? Pesimistična pretpostavka bila bi da je većina njih medicinu upisala iz karijerističkih pobuda, maštajući o kuvertama i pršutima pa kad su, poslije mnogo muke, vidjeli da je još bolje u politici, gdje je manja odgovornost, a bolji prihodi, lako su donosili odluku o prešaltavanju, zaboravljajući godine i desetljeća uložene u primarnu struku.

Optimistična pretpostavka kaže da je većina njih upisala medicinu iz altruizma – odlučili su se svjesno na rad za dobrobit drugih ljudi pa se to poslije proširilo i na političko djelovanje. Dobar je liječnik analitičan, na osnovi anamneze i simptoma zna postaviti dijagnozu, naći optimalno rješenje i na kraju izliječiti boljku. On zna što je osjećaj odgovornosti za donesene odluke. Ima li tu prsta sudbine? Treba li bolesno društvo liječnike i ima li mu lijeka? Možda je došlo vrijeme kirurških zahvata u ekonomiji, proktoloških u strankama, psihijatrijskih u javnom govoru? Ako i ne bude išlo, uvijek nam preostaju alternativci…