Spomen na fra Slavka Barbarića

Kao svećenik-franjevac djelovao je u Čapljini od 1973. do 1978. Katkada je lakše zašutjeti nad djelom i životom velikana. Dijelom zbog zadivljenosti, dijelom jer je to nemoguće izreći. Stoga prijeti opasnost od većega ili manjega iskrivljivanja. Ipak, velikani obvezuju da o njima govorimo, jer bi pad u zaborav bio tužniji od njihova odlaska.

Fra Slavko Barbarić rođen je 1946. u Dragićini, župa Čerin. Školuje se najprije u Čerinu, potom u Dubrovniku. Filozofsko-teološki studiji pohađa u Visokome, Sarajevu i Schwazu, Austrija. Nakon godina pastoralnoga djelovanja odlazi na poslijediplomski studij u Freiburg gdje je 1982. postigao doktorat iz područja religiozne pedagogije i titulu psihoterapeuta. Slijedi povratak u Provinciju gdje djeluje u Mostaru, Blagaju, na Humcu te Međugorju, u kojemu ostavlja neizbrisiv trag. Tu ga zatiče i smrt, na brdu Križevcu nakon molitve Križnoga puta, 24. studenoga 2000.

Što ga je učinilo velikanom vjere i svjedokom mnogima? Njegovi su dani započinjali na obroncima međugorskih brda. Putove na koje je usmjeravao druge sam je prolazio. Ono što je govorio i pisao proizlazilo je iz njegova dubokoga vjerničkog iskustva. Kažu da ga se moglo povlačiti cijeli dan za rukav, u raznoraznim potrebama, jedino je jutarnje trenutke štitio od ometanja i nije davao nikomu. Zapravo, davao ih je Onomu koji ga je snažio za mnoštvo susreta s drugima. A fra Slavko se zbilja nije skrivao od susreta. Njega su tražili ovisnici, hodočasnici, djeca, ostavljeni, svećenici, mladi. Tu se očituje proročka crta njegova lika, jer u prilikama besmisla i traženja mnogih on vidi izlaz. Za sve njih osmišljava sadržaje. Ne zaustavlja se samo na riječima utjehe već pruža priliku za konkretno drukčije življenje. Tako gradi i osniva zajednicu Milosrdnoga Oca, utočišta za ovisnike; potiče stvaranje Majčina sela, novi dom za djecu koja su izgubila svoje roditelje; osmišljava Festival mladih, okupljalište mladih cijeloga svijeta u molitvi i pjesmi; programira Svećenički tjedan, kao mogućnost razmjene iskustva i molitve, za službenike oltara; planira seminar za bračne drugove, u kojima vidi ključne osobe u obnovi društva; prakticira i vodi seminare posta i šutnje, kao svojevrsnu novinu duhovnih vježba u kojima se izgrađuje čovjekov duh, u povučenosti sličnoj onoj Isusovoj u pustinji; osniva Fond „Prijatelji talenata“, gdje traži načina kako financijski potpomognuti darovite studente.

Očite su njegove svestrane sposobnosti, iz kojih izviru navedena ostvarenja. Svakim se slobodnim trenutkom koristi na izgradnju. Život shvaća kao neponovljivi dar, u koji vrijedi ulagati, a potom darivati druge. U oči upada fra Slavkova darovitost, ali još je upadnija njegova marljivost. Neumoran je u studiju i radu. Intelektualne spoznaje trajno kuša u svakodnevnoj praksi. Govori nekoliko jezika, čime je pristupačan gotovo svakomu. Glazbeno nadaren. Glasnik je poruke mira. Zaljubljen u sve stvoreno, a priroda je okruženje u kojemu se sabire. Franjevački radostan. Volio je šalu, katkada i sarkazam ali oni koji su s njim živjeli potvrđuju da je svojim humorom redovito želio podići druge.

Živio je ispunjeno. Toga jesenskog dana podno križa, u prirodi, okružen onima koje je u molitvi izveo na brdo, srce koje se bezbroj puta darovalo i mnoge nosilo prestalo je kucati. Nije time prestao biti nadahnuće i putokaz.