Kolumna: Pošto ispit, profesorice?

U moru korupcijskih afera koje u zadnje vrijeme izlaze na površinu, posebno mučan dojam ostavlja ona vezana za prodaju ispita na zagrebačkom Ekonomskom i Prometnom fakultetu. Veliko je zlo kad su korumpirani ministri, liječnici, suci, ali korupcija na sveučilištu još je gora jer se tiče onih koji ne samo obrazuju već i odgajaju, dakle moralno formiraju mlade. Stoga je njihova korumpiranost naročito opasna jer, evanđeoskim rječnikom kazano, ako sol svijeta obljutavi, čime će se soliti?

Bit studija trebalo bi biti usvajanje znanja i vještina, a ocjene u indeksu i završna diploma samo simbolička potvrda obrazovnog postignuća. Pojava poput kupnje ispita, stoga, upozorava na društvo u kojem formalno priznanje postaje važnije od sadržaja. Jedino je u takvom okružju smiješan vic o čovjeku koji kaže da ne zna plivati, ali može nabaviti potvrdu da zna.

Ali što ako doživi brodolom? Lažno predstavljanje nužno nosi strah od situacija u kojima će se lažnjak osjećati nesigurno i nedoraslo. Što će ti potvrda da si diplomirao njemački ako ga ne znaš? Ili da si položio matematiku ako je nisi prošao? Može li se onda uskoro očekivati i prodaja potvrda da smo zgodni ili svjedodžbi da smo duhoviti? Bilo bi zanimljivo doznati je li ta trgovina ispitima slijedila neke opće komercijalne obrasce.

Je li postojao popust na količinu, u smislu – kupiš dva, dobiješ tri plus laboratorijske vježbe? Je li bilo sniženja cijene ispita u vrijeme rasprodaje nakon glavnih ispitnih rokova? Jesu li postojali neki outlet kolegiji od prošle akademske godine koji su se prodavali upola cijene? Je li bilo doprinosa hrvatskom izvozu, tj. je li se nešto ispita prodalo i stranim studentima? Treba se zapitati ne samo kakvi su to ljudi koji su časno zanimanje pretvorili u prljavu trgovinu i spremni su prodati i obraz i struku za nekoliko stotina eura nego i što misle oni koji ispite i diplome kupuju.

Je li inženjer onaj koji ima inženjersko znanje i sposobnost mišljenja ili se inženjerom biva na temelju papira? I što će onda s tom diplomom? Naravno, vrijedi mu jer će se na osnovi nje zaposliti. Tu dolazimo do srži problema. Kakvo je to društvo i gospodarstvo u kojem ima mjesta za nekompetentne ljude i u kojem je svejedno je li netko izobražen ekonomist ili samo ima papir da jest? Koje su to sive zone u kojima takvi mogu čučati cijeli radni vijek da se njihova nekompetencija i ne primijeti? I što činiti da se taj mrak rastjera?

Tu nam možda fali malo više famoznog “zdravog kapitalizma”, čije smo brojne negativne posljedice osjetili, ali još nismo ni jednu pozitivnu, onu da na tržištu rada nije važna sama titula nego i zna li se ili ne zna raditi posao. Stoga se, npr., ne treba čuditi da američki student “grize”, nastoji naučiti što više, cijedi profesora na konzultacijama, a ako mu on nekad i progleda kroz prste, student prije osjeća da je na gubitku nego na dobitku jer ga nakon studija neće čekati sinekura u državnoj tvrtki po političkoj ili nepotističkoj liniji kao naše kupce diploma, već nemilosrdno tržište rada.

Povijest nas uči da je prodaja forme onoga čiji se sadržaj ne može kupiti odraz dubinske krize. Nesavjesna prodaja indulgencija, koja je uzela maha početkom 16. stoljeća, bila je znak velike krize Katoličke crkve i jedan je od uzroka Lutherova odvajanja, jednako kao što je trgovina plemićkim titulama bila odraz krize institucije plemstva, ali i feudalnog društva općenito. Ako je netko mogao preko noći postati grof za novac ili očistiti savjest zlatom umjesto iskrenim pokajanjem, onda može i za šaku eura od majmuna postati inženjer, samo je pitanje koliko će dugo takav sistem trajati.

Cinična primjedba jednog od kriminalaca iz afere Indeks kako, za razliku od studenata koji imaju novca pa mogu kupiti ispit, oni siromašni moraju učiti, u javnosti je izazvala zgražanje jer je interpretirana kao silna nepravda prema siromašnim studentima. A istina je dugoročno sasvim suprotna – nije na dobitku onaj koji je ispit kupio, već upravo onaj pošteni koji će zagrijati stolac i naučiti. Jer, unatoč svemu, bolje je znati i doista biti ono što ti piše na diplomi nego cijeli život formalno biti ono što nisi, a indeksom ili diplomom kao smokvinim listom pokrivati šuplju glavu i nedostatak obraza.