Kolumna: Čapljinski memento mori

Cijeli svoj vijek mislim da sam optimist, slušam o optimizmu, pokušavam opravdati razloge za opstojnost tog nekakvog optimizma , međutim ili se definiranje optimizma u potpunosti promijenilo ili ja ostadoh optimist po navici  jer evidentno je kako svaki posjetitelj ovoga portala ne nalazi baš mnogo argumenata za njega. Sve lijepe stvari se okreću naopako.Sva dobronamjerna nastojanja se osuđuju, sve dobre ideje doživljavaju odmazdu.  Da je Čapljina mala to se zna-ali u onom smislu u kojem bi trebala biti velika ,e to je žalosno. Mržnja nam je svakodnevna copy-paste refleksna reakcija.Nije bitno tko je objekt naše mržnje ,mrzimo li susjeda koji se moli drugom Bogu  (a kao svi vjerujemo u jednoga)  mrzimo li onoga tko pasivno ne ronca namjesto da poduzme nešto mrzimo li „ svoje “ jer ne plešu kako mi sviramo…

Ma ne bitno je  bitno je da se mrzi. Mržnja ispunjava.

Znam ponavljam se..Jedan komentator (koji se ,gle ironije, koristi nickom jednog vrlo mudrog filmskog lika)  rekao bi kopiram misli ,nečije članke i tome slično. Moj duboki samozatajni strmoglav pred likom koji je iznio argumente, tim više što ovakve situacije kakve imamo ovdje u nekad najljepšem gradiću nema nigdje drugdje na kugli zemaljskoj-koga onda kopirati?

Na stranu s tim, to je minoran primjer , delicija za uporabu tipke delete.  Vječita boljka Popovi i fratri..generaliziranje…stavljanje u isti koš i vukova i ovaca, no tko je ovdje vuk a tko ovčica? Zar puk zbilja misli da te eminencije kao prioritet uzimaju njegovu dobrobit?
Je li se to pokazalo u praksi?  U slučajevima kada su obitelji pokojnika pored sve boli morale nazočiti lešinarskim sakaćenjem trupla? Kada je trebalo krstiti dijete bez novaca? Kada je trebalo sklopiti brak u „ pristojnijem “ ozračju bez pompi?

Promatrati čoporativno svaku grupu i pojavu društva znači biti ograničen jer svi ljudi djeluju individualno i jednako tako snose posljedice svojih čina. Jednoga dana ( vjernici bi trebali toga biti svjesni) odgovarat će oni koji su se zaklinjali Bogu a progonili braću.Jednoga dana odgovarat će oni koji su se busali u prsa vjerom u Sina božjega a bacali na bližnje ne kamen, no kamenolom. Pravo, vjerno srce može biti mirno, jer „ naše misli nisu božje misli nit su naši puti božji puti “ .I hvala Bogu da je tako inače bi nadrapali.

Klasična izvlakuša od osnovnih ljudskih i vjerničkih dužnosti je pitanje „ Zašto Bog dopušta zlo? “..Normalan čovjek bi podigao pogled k nebu i upitao zašto čovjek čini zlo? No, dana nam je sloboda da grizemo , ubijamo, lajemo, zavidimo, osuđujemo,klevećemo,mrzimo i da se nakon svega pitamo ,puni neke nadljudske mudrosti –gdje nam se istrošiše zubi? Tir i Sidon spržio je sumpor zbog mnogo bezazlenijih dijela-mi danas dođemo kao zaštićena vrsta,ali nam nije dovoljno.Vragu uvijek malo.

Tko je Turudić? Tko fra Mile? U čemu je razlika? U odjeći ,u spletu okolnosti koja ih je stavila na dvije (po ljudskim namislima) suprotstavljene strane. Turudić je čovjek naših prostora ,onaj tko u nezahvalnim vremenima s vlašću koja mu je dana nastoji napraviti najbolje što može. Tko uistinu poznaje tog čovjeka da na njega  baca salve optužbi? S druge pak strane tu je fra Mile ,dobri fra Mile. Jednostavna božja duša koja za svakoga nalazi osmjeh, vrijeme, utjehu, pomoć koliko to jedan čovjek u njegovu položaju može. Dva čovjeka u dvije boje s različitim pojasevima za strukom.