Jesmo li narod nade?

Kanadski pisac i slikar Michael O' Brien, autor proročke knjige "Posljednja vremena", jedan od najpoznatijih katoličkih pisaca u svijetu, nas Hrvate naziva "narodom nade" te nam poručuje: "Još možete sačuvati snagu koju smo mi na Zapadu, bit ću izravan,  predali vragu. Molim vas: ne budite slični nama na Zapadu. Budite ono što jeste jer tako nam možete pomoći da se i sami vratimo u život." Hvala velikom piscu na lijepim riječima i mišljenju o nama Hrvatima. Na žalost, mislim da nije u pravu: mi Hrvati smo sve manje narod nade, vrlo brzo gubimo svoj identitet jer postoje moćne snage koje i unas žele, kako kaže O' Brien, da sve predamo vragu. Veliki dio hrvatskih političkih elita vrlo uspješno radi na rashrvaćenju hrvatskoga naroda, na poništavanju našega nacionalnog identiteta i narodu nameće lažne vrijednosti. Hrvatski narod ponovno živi svoje sudbinske dane, mora još jednom obraniti svoj identitet i ostati svoj na svome. Opet smo na raskrižju, kao 90-tih: još je jednom nužno braniti, i obraniti, ono veliko što je hrvatski narod ostvario, potrebo je obraniti samostalnost i dostojanstvo, nacionalni i katolički identitet. Bez obzira što nam se čini da su snage koje žele uništiti naš identitet moćne, konačnu će odluku ponovno, kao i 90- tih godina, donijeti hrvatski narod. I tu odgovornost narod ne može prebaciti ni na koga drugoga. Svaki Hrvat ima izbor sagnuti glavu i pokoriti se moćnim silama koje nas žele uništiti kao narod nade, kao katolički narod, kao narod s identitetom. Svaki Hrvat pojedinačno, i svi zajedno, ipak odlučujemo  hoćemo li ostati narod nade ili ćemo se pomiriti s porazom, "predati sve vragu".

Lažne vrijednosti

Navest ću nekoliko primjera, na prvi pogled možda banalnih i međusobno nepovezanih, ali  kad se malo dublje analiziraju pokazuju kako moćne snage različitim metodama nastoje Hrvatima katolicima nametnuti lažne vrijednosti. Nakon koncerta u zagrebačkoj Areni na jednoj od televizija koje su oduševljeno veličale Lady Gagu i neviđeni spektakl koji Zagreb nikada nije doživio reporterke su razgovarale s oduševljenim gledateljicama. One su oko vrata imale vidljiv križ, čime su i vizualno željele pokazati svoju pripadnost kršćanskoj vjeri. Jedna od intervjuiranih gospođa pokušala je podsvjesno opravdati svoju nazočnost na poganskom koncertu Lady Gage, tijekom kojeg se pjevačica polijeva krvlju, oblaže sirovim mesom i masturbira na sceni, riječima: "Eto, ja sam došla na koncert zbog svoje djece koja jako vole Lady Gagu. Ja sam njih dovela." Tu gospođu znam iz viđenja, par puta sam ju vidio na raznim tribinama o kršćanskim temama, a i u katedrali. Dakle, radi se o osobi koja ne samo križem oko vrata, nego i na drugi način izražava svoj katolički identitet. Moram reći da sam bio zbunjen, ali i jako zabrinut, jer nisam mogao naći odgovor na pitanje: kako je moguće da kršćani katolici odgajaju svoju djecu na način da im je Lady Gaga, koja svojim ponašanjem ruši sve kršćanske i moralne vrijednosti, postala idolom? Nema nikakve dvojbe da su razne lady gage u službi vraga, da su širitelji novog poganstva i antikršćanskog raspoloženja, da se koriste spektaklom, sjajem i medijskom manipulacijom kako bi utjecali ne samo na mlade, nego i na djecu. Nema nikakve dvojbe da će mnoga djeca slijediti put kojim idu razne lady gage. U našem društvu  djeca su ugrožena sa svih strana, ona su izložena strašnoj indoktrinaciji, svako dijete na televizijskim ekranima tjedno ima priliku vidjeti nekoliko stotina strašnih krvoločnih i sadističkih ubojstava. Propagira se nasilje kao način života, ismijavaju se obitelj i ljubav, nameću se lažne vrijednosti i lažni kriteriji slobode i demokracije. U školi se ne smije čitati Biblija koja propovijeda ljubav i humanizam, koja poručuje: ne ubij, voli - ne samo bližnjega svoga, nego i svoje neprijatelje, zlo se pobjeđuje dobrim itd. jer,  navodno, čitanje Biblije ugrožava ljudska prava i ravnopravnost onih koji nisu kršćani. Došli smo do opasnog stanja u kojem se ljubav i humanizam tretiraju kao kršenje ljudskih prava a propagiranje poganstva i vrijeđanje katolika i vjernika propagira se kao sloboda. Stotine tisuća vjernika s oduševljenjem prati dolaske pape, a hrvatske televizije stalno prikazuju nekoliko desetaka homoseksualaca kako se demonstrativno i gadljivo ljube, čime vrijeđaju stotine tisuća katolika a ne samo papu. Dakle, djeca se odgajaju nametanjem lažnih vrijednosti, kriminalci i gangsteri postaju heroji, tako da nije slučajno da u raznim anketama mlade djevojke, kao ideal, žele postati sponzorušama a dečki gangsterima. Propagiramo pogansku kulturu, kulturu nasilja, kulturu smrti i onda se zgražamo kad dio mladih ljudi prihvati nasilje kao način života, kad iz zabave, ili dosade, pretuku ili ubiju. Problem je dublji i zahtjeva od svakog kršćanina da mijenja svoje ponašanje i svoj moral, a ne da se zgraža kako ništa u društvu ne valja, kako sve propada i da traži krivca u drugome.

Svakodnevna borba

U vrlo popularnoj i gledanoj emisiji "Nedjeljom u 2" na Hrvatskoj televiziji u ovo predbožićno vrijeme gost Aleksandra Stankovića bio je jedan mladi čovjek, Hrvoje Crikvenac, urednik portala Križ života. Crikvenac se izdaje za vjernika i katolika, ali vrlo žestoko i uglavnom neargumentirano kritizira Katoličku crkvu, osobito kardinala Josipa Bozanića. Ključno je pitanje po kojem je kriteriju taj mladi pretenciozni neznalica, koji se predstavlja kao sveznalica, i koji docira i poučava biskupe, kardinale pa i samoga papu, dospio da u ovo božićno vrijeme govori uime kršćana i kršćanskog novinstva? Zašto Stanković, na primjer, nije pozvao dr. Božu Skoku ili nekog drugog intelektualca kršćanina nego baš Hrvoja Crikvenca? Svatko ima pravo iznositi svoje mišljenje, čak i onda kad nije u pravu, pa tako i Crikvenac, ali nema pravo širiti neistine bez da mu se voditelj, koji ga je blagonaklono podržavao u njegovim neutemeljenim stavovima, suprotstavlja. Crikvenac je rekao mnoge neistine, evo samo nekih. Tvrdio je da je Crkva u Hrvata u komunizmu puno bolje prošla nego Crkva u Istočnoj Europi. To je velika neistina, voditelj je morao na nju reagirati. Komunisti su u vrijeme Drugog svjetskog rata, i nakon, ubili preko šest stotina svećenika i časnih sestara, što je više nego u cijeloj Istočnoj Europi zajedno. Mnogi svećenici su zatvarani i mučeni, da ne spominjemo samo Alojzija Stepinca kao primjer komunističke represije. Dakle, tvrditi kako je komunizam u Jugoslaviji bio manje represivan prema vjeri nego u ostalim komunističkim zemljama velika je neistina. Međutim, to se uklapa u "novu pravednost" koju provodi predsjednik Ivo Josipović, koji rehabilitira komunizam i tvrdi da su kape partizanke simbol slobode i demokracije. I on zaboravlja onu čuvenu komunističku parolu: "nosim kapu s tri roga i borim se protiv Boga". Možda je Crikvenac dobio priliku da popularizira svoj portal upravo zbog toga što je na liniji krivotvorenja prošlosti i što iznutra pokušava kritizirati društvenu angažiranost Crkve? I on zastupa stajalište da Crkvu treba zatvoriti u sakristiju i da se crkveni dostojanstvenici ne trebaju ni na koji način miješati u društveni život. Smeta ga što Crkva jasno ističe kriterije, moralne i druge, kojima želi pomoći vjernicima u njihovom opredjeljivanju u društvu oko brojnih dvojbi. On čak ide tako daleko da kaže kako bi Crkva trebala podržavati SDP, a ne kršćansko-demokratske stranke. On osporava pravo vjernicima da se javno i jasno zalažu za ljude koji su kršćani, koji žive kršćanski život. Zato mi se svidjela SMS poruka jednoga gledatelja: "Stankoviću, osim ove emisije što ćete još za Božić pokloniti nama katolicima. Hoće li pored ove božićne čestitke nama katolicima biti još neka." Borba se vodi svakodnevno, i na različite načine. Čak i onda kad nam se čini da se radi o nekim sporednim i banalnim pitanjima može se dubljom analizom utvrditi da se borba vodi oko temeljnih pitanja: Hoće li hrvatski narod sačuvati svoj nacionalni i katolički identitet? Hoće li i dalje biti narod nade, ili će pognuti glavu i prihvatiti novo poganstvo?