Vukovar vječno u našim srcima: Sjećanje na jednu majku

Dan sjećanja na žrtvu Vukovara, povod nam je za sjećanje na veliku ženu i majku, Katu Šoljić, od čije smrti prošlo nešto više od svije godine. Rijetki se Kate još sjećaju, njena žrtva mnogima je postala tek nekoliko nevažnih redaka koje će možda ovih dana pročitati negdje po rubovima dnevnog tiska. Mlađe generacije za majku Katu Šoljić vjerojatno nikada nisu niti čule.

'' Zašto bih ja morao znati tko je ta žena '' – odgovorit će mladi na upit o Kati Šoljić. I doista tko je bila ta Kata? Zašto bi je se mi danas trebali prisjećati? Pa toliko je toga važnijeg čime bi se mogli baviti i o čemu bi mogli razmišljati. Ipak, oni u kojima suvremeni način života i stjecanje isključivo materijalnih dobara nije ubilo svaki ideal prisjetit će se ove Majke.

Njezina patnja počela je samim rođenjem, a njezina životna priča zaslužila je puno više od jednog članka na nekom provincijskom portalu. Kata Šoljić rođena je 1922. godine u Donjem Vukšiću kod Brčkog u Bosanskoj Posavini. Izrodila je šestero djece, četiri sina i dvije kćeri. Najstariji sin Niko ubijen je u Sremskoj Mitrovici, Mijo je ubijen u kukuruzištu u Sremskim Čakovcima, Ivo, zapovjednik Mitnice, nestao je u proboju u Dunavu, a Mato je ubijen u napadu na vojarnu. U ratu su bile i kćerke Marija i Ana, no one su preživjele.



Ipak Katina kalvarija počela je puno ranije. Po završetku Drugog svjetskog rata 1945. komunisti su joj ubili četiri brata. Dvojica braće ubijena su na Bleiburgu, jedan je izveden na strijeljanje kod svoje kuće, a četvrtog su partizani smaknuli negdje oko Našica. Katina majka proživljavala je istu sudbinu kao i Kata 45 godina poslije. Život s mužem koji se 1945. godine vratio iz rata kao nekadašnji ustaški vojnik za Katu nije bio ni malo lak. Bili su pod stalnom torturom i prismotrom. U takvim okolnostima othraniti šestero djece nije bilo lako. Potresna je Katina životna priča!

U potrazi za boljim životom obitelj Šoljić preselila se u Sremske Čakovce. Nadali su se da će tamo naći svoju sreću, no od toga nije bilo ništa. Naišli su na još veće komuniste i još veću torturu. Živjeli su od svakodnevnog nadničarenja, hranili svoju djecu i nosili svoj križ šutke podnoseći česta zlostavljanja i uvrede. Nakon smrti svoga muža 1981. godine Kata se preselila kćeri u Vukovar i baš kada je život postajao lagodniji došle su devedesete. Vukovar je napadnut i trebalo je braniti svoju zemlju.

U obranu su krenuli gotovo svi Šoljići. No bio je rat ''ništa se drugo nije moglo očekivati nego smrt'', govorila je Kata. Majka svoje sinove nije mogla ispratiti u posljednju životnu borbu. Pod spletom okolnosti početak rata je dočekala izvan domovine.

Životi Katinih sinova nisu žrtvovani uzalud. „Ostali su da brane svoj grad, takvi su bili moji sinovi“, riječi su to shrvane majke, ponosne na djelo i snagu svojih sinova.

Katin najstariji sin Niko ubijen je u Sremskoj Mitrovici, za njim su ostala tri sina sa svojim obiteljima. Mijo je ubijen u kukuruzištu, u Sremskim Čakovcima od „komšijine“ ruke, Ivo, zapovjednik Mitnice, nestao je u proboju u Dunavu, za njim je ostalo troje malodobne djece. Mato je ubijen u napadu na vojarnu.

„Kako majka pati i kako majku boli, samo majka može znati“. „Ni jednog tijela, ni jednog groba nad kojim bih zaplakala, ali dok je nade lakše je: možda je živ“, tješila se majka Šoljić, no istina je bila nešto drukčija.

Punih 12 godina trajala je majčina potraga za svojim sinovima Nikom, Ivom, Mijom i Matom, a kada je primila u ruke fotografiju s posmrtnim ostatcima posljednjeg sina Nike samo je tiho izgovorila ''moja je potraga završena''.

Istinu o stradanjima Hrvata Kata je pronosila cijelim svijetom. Nije se predavala sve do dana kada je u grobnicu položila posmrtne ostatke svoga najstarijeg sina Nike. I dalje se borila, no bolest i težak životni put donosili su svoje.

Zašto uopće pisati o Kati Šoljić, ona je svojim životom ispisala najveću priču, ona je utkala sebe u ono što je smatrala jedinim vrijednim. Nijedan papir, nijedna knjiga nikada neće biti dostojna priče o našoj Kati. Zato je važno da se istina sačuva, da ova majka nastavi živjeti kao ideal i uzor budućim pokoljenjima, da njezina žrtva uistinu ne bude uzaludna.

Majka Kata je bila ''majka ljubav'', simbol bezuvjetne ljubavi i požrtvovnosti, no nije bila jedina. Svakodnevno prolazimo pored niza Kata Šoljić, a da ih i ne primjećujemo. One su tu, skromne i neupadljive, žive svoje ''male'' živote. Najčešće ih susrećemo ispred crkava, na grobljima, pored spomen obilježja, ponekad i na ulici, ni po čemu se ne ističu. Skoro dvadeset godina one crninom prekrivaju svoju bol i svako jutro je nanovo proživljavaju.

Zapitajmo se jesmo li svojim postupcima, svojom bahatošću, nerazmišljanjem i sebičnošću nekada nanovo zaparali rane majke Kate, kao i svih drugih majki.