Križne postaje Hrvata

Ponekad dok razmišljam zapitam se, Bože pa zar će i ovaj put žrtva Hrvata koja nije bila mala biti uzaludna? Onda se opet zapitam, pokušam sama sebi odgovoriti. Pa zar kroz ove protekle godine, što kroz Domovinski rat, što demokratskim mirnim putem, mi Hrvati u BiH ne možemo ili ne znamo ostvariti pravo koje nam pripada i po Bogu i po čovjeku, i po rođenju i po življenju.

U svojoj dugoj i burnoj povijesti, Hrvati su bezbroj puta dokazivali, dokazali i još dokazuju privrženost svome Bogu, svome rodu i svom domu. Cijela naša povijest nije ništa drugo do kalvarija-mučeništvo. Da bismo sačuvali svoj rod i dom svoj, morali smo se boriti protiv raznih napadača i okupatora. Naravno, ginuli smo i pobijeđivali, ponekad i gubili, ali smo ostali vjerni i dosljedni. Hrvati nikada nisu svoje granice prelazili, osim kada bi drugima pomagali. Ratove koje smo vodili su isključivo obrambeni, kada smo branili sigurnost doma i čast predaka. Kroz ratove, pravim Hrvatima nije nedostajalo hrabrosti i požrtvovnosti, hrabrost pojedinaca poticala je hrabrost čitavih naroda. Hrabrost je svojstvo Božjih miljenika i ona nije privilegij, već dužnost, dužnost koja isključuje glupost, ona je odgovornost prema životu i čovjeku, a iskazuje se samo onda kada je cilj plemenit i koristan.
Da ne bi slučajno netko pomislio kako naši preci, očevi, braća i sinovi, dok su ginuli za slobodu svog naroda nisu imali odgovornosti prema životu, sv.Ivan kaže: ''Pa zar ima veće ljubavi od one, kao položiti život za svoga bližnjega?''

Da bi opstali kroz dugu povijest, Hrvati su morali posjedovati istinu i pravednost. Imajući te vrline, slobodno smo gledali u oči i protivniku i svome čovjeku. Na žalost, ni jedno ni drugo trenutno nisu na cijeni. Netko jednom reče da pravednost ne čini onaj tko hoće, već onaj tko može; jer ako je pravednost zbroj svih vrlina, onda je istina majka pravednosti. Nasuprot nepravdi koja je činjena, na sreću nas i onih koji dolaze, postoje vjera i nada.
Sanjali smo svoje mjesto pod suncem u punoj svjetlosti, ostvarili san koji smo sanjali stoljećima, za koji smo vjerovali da jednom mora doći - a to je neovisnost države Hrvatske, koja je naša druga majka, premda se prema nama katkad odnosi maćehinski - ipak je volimo.

Mislim da biti čovjek, znači korisno živjeti svoj život - pa makar to nekad bilo i na svoju štetu, a ta se korisnost očituje u tome da radiš, stvaraš, poštuješ različitosti.. Na prvi pogled čini se vrlo jednostavno, no u životu je to sasvim drukčije jer se javlja sebičnost. Sebični ljudi su oni koji šute kada drugi pomakne planinu, a stenju pod ''teretom'' kada pomaknu i najmanji kamičak. Upravo se zbog tog stenjanja danas Hrvati nalaze u nezavidnoj situaciji, te mnogi politički dužnosnici priskrbiše sebi na račun toga lagodan život za sebe i svoje bližnje, dok drugi ostadoše bez privilegija i stečenih prava... ali im ostade čast! Da bi opravdali svoje postupke, ovi koje sam spomenula, pravdaju se da su ''takva vremena, društvo(država) nije uređeno...''

Tko sačinjava društvo? Pa valjda čovjek koji funkcionira kao jedan mali uređeni svijet. Da bi taj mali uređeni svijet pravilno funkcionirao mora biti potpuno zdrav, ne smije dakle, bolovati od samoljublja, pohlepe, oholosti.. Ako to ne čini onda je cijeli organizam društva u opasnosti. Od stotinu bolesti, šezdeset ih je nastalo našom krivnjom, a trideset iz neznanja. Ni država, ni kralj, ni palica vladara ne vladaju nad čovjekom, samo moralni zakon štiti ljude od ljudi. Stoga bi Hrvat, a posebno vjernik i katolik,t rebao biti ćudoredan. Ćudorednost je kraljica svih vrlina, te borba između tijela i duše. Nije zalud Toma Kempenac davno izrekao: ''Zar itko drugi izdržava težu borbu od onoga koji nastoji savladati samoga sebe.'' Tko to uspije, može reći da je sretan.

Kada su naši očevi i braća, polovinom devedesetih pomislili da su postigli cilj, da imaju mir, slobodu i demokraciju, ubrzo su postali svjesni da su u zabludi. Njihova žrtva nije bila malena, ali se pitam je li bila uzaludna. Uvijek nam je netko drugi bio vrhovni sudac. Uvijek je taj netko drugi zavlačio ruku u džep i brojao naš novac. Uvijek su nam ''susjedi'' ulazili u kuću i nepovratno posuđivali vrijedne stvari. Hrvati su uvijek poštivali različitosti, a naši nazovi susjedi nikad nisu poštivali našu katoličku vjeru, kulturu, jezik, običaje. Na nama i našim potomcima ostaje borba mirnim i demokratskim sredstvima. Budući da su nam sve stečeno, dokinuli drugorazredni bijelosvjetski političari. Ne smijemo zaboraviti staru izreku: ''Plamičak će utrnuti ne postavši nikad oganj, ako se o njemu nitko ne brine''. Samo ako ovo uspijemo očuvati a da pritom ne zaboravimo na naše pretke, imat ćemo budućnost. Budućnost je vrijeme kada ćemo sve znati o prošlosti, jer prošlost je djetinjstvo sadašnjosti.

Dugo vremena, a bojim se ni danas, Hrvati nisu mogli ni nazrijeti svoju budućnost. Izmišljaju nam mračnu prošlost da bi nas zadržali u svojoj sadašnjosti. Skrbnici koji su se dragovoljno javili da nam zamjene očeve, nisu ništa drugo do loših očuha.
No, usprkos svim nedaćama, ipak sam sve više sigurna da se ne trebamo bojati za svoju bolju budućnost. Doživjet ćemo je ako nam je suđena, a suđena je, samo trebamo sve razborito urediti i razumno postupati u sadašnjosti.

Ne smijemo se kriti iza rečenice: ''Takva su bila vremena!'', kao što su činili neki Hrvati, a neki još čine, već nastaviti djelo onih što su ginuli za križ časni i slobodu zlatnu.