Počela sezona lobiranja i rasprodaje ocjena u školama

Budući da smo već odavno naviknuti na sveopću društvenu nervozu  u utrci za što boljim uspjehom učenika pred kraj školske godine smatrajući sasvim opravdanom i neizbježnom pojavom, zaustavimo se na trenutak pokušajmo dati odgovor tko je najslabija karika u ovom cjelokupnom odgojno obrazovnom cirkusu. Naime, najsloženiji proces rada nastavnika je svakako ocjenjivanje učenika.

Kod ocjenjivanja nastavnik mora usporediti što učenik zna u usporedbi sa državno propisanim nastavnim planom i programom. Kod zaključivanja ocjena mora se misliti na to koliko su učenici tijekom godine napredovali ili nazadovali, koliko su pokazali interesa i uložili truda itd. Svaka ocjena mora biti objektivna i motivirati učenika na daljnji rad. Često se kod ocjenjivanja mora promisliti i na socijalni kontekst učenikova okruženja. Pri tome se smatra da je nekim učenicima onemogućeno kvalitetno učenje kod kuće, ali i da na ocjenu ne bi trebala utjecati razredna atmosfera. Svaki je učenik jedinka za sebe i u skladu s tim, nastavnik treba biti što objektivniji, premda je ponekad teško zanemariti suze u očima ili usrdno moljakanje. Svaki učenik tijekom 10 mjeseci trajanja škole ima mogućnost dokazati svoje kvalitete. Posljednjih desetak dana polugodišta samo pokazuje da se tijekom cijele godine nije stalno radilo a upravo takvi slučajevi najslabijih učenika postaju top tema cijele škole 10 dana pred kraj školske godine.

Naime, proces pretvaranja slabih, vrlo slabih i loših po vladanju u dovoljno prolazne, i uzorne ima nekoliko varijanti:

1. smanjiti broj mogućih slabih ocjena s 3,4,5 i više na dvije slabe kako bi se spriječilo gubljenje godine a omogućio popravni ispit
2. ispraviti moguće slabe ocjene iz 2 ili 3 predmeta za prolazan uspjeh
3. vratiti vladanje „loše“ na „dobro“ zbog navodne procjene o pozitivnom pomaku u ponašanju

A kada se tim dovoljnim ocjenama dodaju dobre, vrlo dobre i odlične ocjene iz nekih, tzv. lakših predmeta, njihov opći uspjeh je dobar, pa i vrlo dobar.

Tko su zapravo čarobnjaci iz sjene koji postižu takve rezultate? Jednostavan odgovor: "Obitelji Adams" ! To su tzv. lokalne i samoprozvane moćne obitelji koje sve mogu i sve znaju! Obično se aktiviraju 15-ak dana prije završetka nastave kada pokreću lavinu tenzija i adrenalina na sveopće nezadovoljstvo učenika i nastavnika.

Sasvim je jasno da je roditeljima često teško biti objektivan jer svatko od nas vjeruje da su njihova djeca najljepša, najpametnija i najsposobnija. Teško je prihvatiti da se roditeljske ambicije ponekad ne mogu uskladiti sa učeničkim mogućnostima. U ocjenjivanje se ne bi trebali miješati roditelji bez obzira kojem društvenom sloju pripadaju. Prema dosadašnjem iskustvu većine nastavnika, može se konstatirati da su učenici koji dolaze iz obitelji nižeg obrazovanja ili slabijeg socijalnog statusa često realniji u sagledavanju svojih mogućnosti. Obrnuto je proporcionalno kada se utjecajne ili bogatije obitelji često zalažu za djecu koja tijekom školovanja ne iskazuju dovoljno želje, truda i poštovanja.

Dodatan aspekt koji se ne bi smio miješati u ocjenjivanje su ravnatelji škola koji zbog upravo takvih „Obitelji Adams“ često imaju naviku otvoreno utjecati na zaključene ocjene pri tome negirajući stručnost svojih nastavnika koji su cijelu godinu pratili rad djece.

Činjenica je da postoje dobri profesori i loši profesori i činjenica je da se na zaključnu ocjenu mogu žaliti samo roditelji a nikako ne nastavnici i ravnatelji, no ne na način kako je uvriježeno u praksi. Roditelji zaobilaze razrednike i nastavnike i izravno odlaze ravnatelju na razgovor sa svojim zahtjevima i žalbama. Obično se sve odvija iza zatvorenih vrata i bez nazočnosti razrednika ili predmetnog nastavnika. Potom ravnatelj  poziva „problematičnog“ nastavnika na razgovor i iznosi roditeljeve zahtjeve a ujedno i svoje, budući da u većini slučajeva ravnatelji vjeruju roditeljima u istinitost iznijetih informacija.

U ovisnosti o profilu nastavnika, njegovoj osobnosti, principima rada i interesima, zahtjev će ili biti ispunjen iza zatvorenih vrata ili odbijen, a sve češće se događaju slučajevi javnog pritiska na nastavnike zbog „neposlušnosti“ i krutog stava. Sve skupa žalosti činjenica da se takve stvari rješavaju po uredima, školskim hodnicima, kafićima, umjesto da se sve, kako i Pravilnici nalažu, rješava na sjednici RV (razrednog vijeća) i NV (nastavničkog vijeća).

Nadalje, kod prosječnih učenika situacija forsiranog nabijanja prosjeka ocjena je također izražena i to na način da se posebno nastavnici koji predaju „lakše“ predmete, izlažu posebnom pritisku. Kada se radi o likovnoj i glazbenoj umjetnosti, tjelesnoj i zdravstvenoj kulturi i vjeronauku, polazi se od pretpostavke da su za takve predmete osigurane ocjene odličan bez ikakvih dilema. U suprotnom, na žalost dolazi do velikih sukoba pošto su predavači takvih predmeta izloženi osudama čak i od svojih kolega koji također smatraju takve predmete manje važnim i manje vrijednim. Iz neznanja i pogrešno uvriježenih stavova, dolazi do sukoba između nastavnika koji često završavaju trajno narušenim međusobnim odnosima. Jednako tako, nastavnici matematike, fizike i kemije su obično ključni „problem“ zbog prirode predmeta i zahtjeva koje iziskuju pa se često poistovjećuju s njihovim karakterom kao teški, prezahtjevni i neumoljivi.

U zaključku, roditelji bi zaista trebali imati najveću moć. Možda ne svu, ali svakako najveću. U nekom normalnom društvu stvari bi se poravnale na način da djecu poučavaju oni nastavnici koji im daju ono što roditelji žele da im se da. Ako roditelji žele da djeca dobiju svjedodžbu, a da ostanu nepismena i neobrazovana, dakle ako su im važne ocjene, a ne obrazovanje, to je njihovo pravo. Svako njihovo miješanje na drugi način je za javnu osudu i predstavlja napad na nastavničku i pedagošku profesiju.

A korijen cjelokupnog navedenog problema zapravo leži u društvu pošto za uspjeh kod nas zbilja nije potrebno obrazovanje i što je naše društvo već odavno otišlo u potpunu nakaradnost.