Petak, 02 Travanj 2010 00:30
Danas je Veliki petak. Dan kad je umro na križu Isus iz Nazareta, Bog i čovjek. Mrak sramote zahvatio je ovaj dan. Sva zlodjela ljudske povijesti skupila su se u njemu. Ova zemlja nosi zločin nad samim Bogom. Krug zemaljski i ljudska povijest na križu nose uzdignutoga Sina Božjega, kao jezivi znak užasa čovjekovih grijeha, perverznosti, mržnje, nečovječnosti i bijede.
Užasavaju nas ratni zločini, ne možemo vjerovati svojim očima kada gledamo masakriranja, silovanja, ubijanja, otimanja, rušenja, sravnjivanja sa zemljom svega što je bilo ljudsko, kulturno i vjersko. Ne možemo vjerovati da je to učinio čovjek.
No, otkad ova zemlja u svojoj povijesti nosi Veliki petak, svi zločini su premaleni prema onom koji je čovjek tada učinio. On je ubio svoje vlastito srce, svoju vlastitu životnu silnicu, ubio je samog svog Stvoritelja, Spasitelja, uzdržavatelja, Gospodara neba i zemlje. Možda si još ne možemo pravo predstaviti sav užas ovoga dana, drhtaj čitavog neba i ljudske povijesti i svega što postoji. Možda ćemo to spoznati tek nakon Sudnjeg dana, kad započne vječni život. Isus je uzeo na sebe naše grijehe, naše rane i bolesti, njegove su nas modrice iscijelile. Svi smo mi išli, svaki svojim putem, a Bog je na njega stavio krivicu sviju nas. Bio je poput grožđa koje se gniječi u tijesku, najjadniji čovjek ljudske povijesti, oskvrnjen, izrugan, pogažen, prezren i pribijen na dva balvana - na križ. A bio je jedini čovjek ljudske povijesti koji je bio bez grijeha.
Veliki petak je rječit govor što je ova zemlja, tko je čovjek, što je svijet i kakva je ljudska povijest. Ali, Veliki je petak i silna utjeha. Ako je Bog ušao u tijesak patnje, užasa i masakriranja, ako je bio prognan i raspet, onda sva naša razapinjanja, progonstva, bolesti, smrti, užasavanja, preziri, izrugivanja i ponižavanja imaju smisla i doživjet će pobjedu. S nama je Bog. Kad god ulaziš u neku patnju, bolest, strah, tjeskobu, znaj da su to vrata iza kojih nalaziš Isusa Krista. Tvoja patnja tako postaje susret sa živim Bogom. Zato su patnici blagoslov zemlji, društvu i domovini. Patnja otvara put slave, pobjede, posjedovanja zemlje i života bez kraja. Patnja i prezir čovjekovo su dostojanstvo; progonstvo, muka i gaženje čovjeka nisu više znak neprijateljske pobjede, nisu znak besmisla, poraza, nego naprotiv pobjede, radosti, sigurnosti. Bog je s nama.
Svaka borba za boljeg čovjeka, mučna izgradnja pravednijeg društva, svaki izgubljeni život za dobro drugih od sada je blagoslovljen i pripravljeno mu je kraljevstvo. Patnici su miljenici Božji, oni koji se bore za mir, slobodu i pravdu Božji su najmiliji sinovi.
Veliki petak tako preokreće ljestvicu vrednota. On predstavlja užas svima koji masakriraju, koji počinju ratove i kojima čovjek nije važan, svim karijeristima koji na ovom svijetu hoće slavu, svima koji traže da se o njima govori i piše, svima koji se boje prezira, ogovaranja i klevete. Oni nisu na strani Boga i Bog nije na njihovoj strani. Oni su vječni gubitnici. Veliki petak je potvrda da se isplati živjeti za čovjeka, biti čovjek za druge, stajati uz Boga za čovjeka.
Potrebno je naći trenutak mira, zastati u ovom danu, jer u ovaj dan je zastala ljudska povijest. U ovom danu je uništena naša krivica, izliječene naše bolesti, u ovom je danu izbačen i osuđen knez ovog svijeta, Sotona, neprijatelj čovjeka. U ovom danu su osuđeni svi koji progone ljude, koji ih masakriraju, otimaju im, gaze ih i spaljuju njihova imanja. Ovo je dan poraza za svakog koji je protiv čovjeka. Dan je to velikog razdjeljenja čovječanstva. Ovo je za svakoga od nas dan odluke.
Blaženi oni koji pate, koji tuguju. Blaženi krotki, blaženi mirotvorci, blaženi siromašni duhom, blaženi, jer ovo je njihov dan, ovo je njihov blagdan, njihova pobjeda. Jao nasilnicima, jao onima koji se bogate na tuđi račun, jao onima koji se bore protiv čovjeka, jao onima koji nemaju milosrđa, sućuti i ljubavi, ispružene ruke za drugoga. Ovaj dan je njihov poraz.
Liturgijski simbolički govor
Veliki je petak dan spomena Kristove muke i smrti te liturgijskoga sudjelovanja na tom događaju spasenja, najvidljivijem u postu žalovanja koji se toliko ukorijenio u svijest rane Crkve da se taj običaj na Zapadu proširio na sve petke i subote u godini. Prema svjedočanstvu iz 2. st., post je bio strog, bez uzimanja ikakvoga jela i pića četrdeset sati. Voda i kruh bili su dopušteni samo bolesnicima i slabima. Taj post nije korizmen, tj. pokornički, već vazmen, jer govori o življenju prijelaza iz muke u uskrsnuće.
Najzanimljivija imena kojima se nazivao Veliki petak u prošlosti svakako su ona koja u sebi kriju pripremu za Uskrs. Tako se može naći naziv »Petak prije velike noći« ili »Feria sexta maior«, tj. Veliki petak. Stare galske knjige Veliki petak i subotu zovu zajedničkim imenom »biduana« (dvodnevlje). Od sadašnjega nazivlja, pozornost privlači njemačko ime, »Karfreitag«. U pozadini se krije staronjemački izraz koji znači »sprovodni jecaj, jauk«, povezujući to s Kristovom mukom.
Dok u prvim stoljećima kršćani nisu imali posebno liturgijsko slavlje na Veliki petak, u 4. st. oblikovala su se različita neeuharistijska slavlja. U Jeruzalemu su se vjernici okupljali ujutro na Golgoti radi klanjanja Kristovu križu, a popodne su se okupljali radi službe Riječi s čitanjem navještaja Muke. Upravo je u Jeruzalemu postojala težnja da se ponovno predstavi Kristov život na liturgijski način, povezujući to s opisanim mjestima i vremenima, te je kao takva nadahnula i zapadnu liturgiju Velikoga tjedna. U početku je dostajala služba Božje riječi, a tamo gdje su Crkve posjedovale relikvije Svetoga križa _ što je prema predaji bio slučaj u Rimu od 4. st. _ ubrzo se uvodi obred klanjanja križu.
Točniji podaci o liturgiji toga dana postoje tek od 7. st. Križu su se osim klerika klanjali i laici, a osim dva starozavjetna čitanja, čitala se i Muka po Ivanu. Svečana molitva vjernika zaključivala je tu liturgiju, sve dok u 7. st. nije došlo do uvođenja svete pričesti na taj dan. Tijekom srednjega vijeka (osobito od 10. st.), ono što je u početku bio jednostavan obred pričesti, razvilo se u »misu pretposvećenih darova« (missa praesanctificatorum) s umetkom nekih dijelova euharistijskoga slavlja, ali bez euharistijske molitve. Ta se liturgija slavila oko sata smrti Gospodnje, to znači poslije devetoga časa (oko 15 sati), no u kasnome srednjem vijeku ta se služba premjestila ujutro. U slavlju prije podne izgubljen je liturgijski smisao, te se 1955. ponovno vraća vrijeme slavlja na deveti čas. Danas o tome ne postoje detaljniji propisi, pa je - ako pastoralni razlozi to zahtijevaju _ tu liturgiju moguće slaviti i kasnije.
Boja koja se koristi u liturgiji je crvena, boja mučeništva i pobjede (a ne crna kao nekada), čime se naglašava da ovaj dan nije dan tuge, već razmatranja smrti Kristove kao izvorišta našega spasenja. Jednostavnost ustroja ujedno je i snaga izražajnosti ovoga slavlja. Bez posebnih uvodnih obreda liturgija započinje gestom prostracije ili klečanja. Službenici dolaze do oltara koji je ogoljen i prostiru se pred njim. Svećenicima se preporučuje da učine gestu prostracije koja je puno izražajnija od klečanja, a ujedno je i rijetka u liturgiji na Zapadu.
U liturgiji Riječi prvo čitanje pruža ujedno i usmjerenost čitanja Kristove muke u liku Sluge Gospodnjega (»on grijehe mnogih ponese na sebi«). Drugo čitanje iz Poslanice Hebrejima govori o uzvisivanju velikoga svećenika Krista koji je postao početkom spasenja. Zatim se čita ili pjeva evanđeosko izvješće o Muci iz Ivanova evanđelja. Način je jednak onome na Cvjetnicu: bez svijeća, tamjana, bez pozdrava puku i bez znaka križa.
Tipičan je element Velikoga petka litanijska molitva vjernika; tipična zbog svoje prepoznatljivosti, jer je to izvorno svjedočanstvo prvotnoga kršćanstva koje je ostalo do naših dana, dok je molitva vjernika koju danas nalazimo u euharistijskome slavlju bila zapostavljena i obnovio ju je tek Drugi vatikanski sabor. Najprije se najavi tema nakane, a zatim slijedi kratka stanka i na kraju zaključna molitva.
Drugi dio liturgije Velikoga petka obilježen je klanjanjem križu, koje u svojoj dinamici s jedne strane govori o drvetu kao nositelju smrtnoga ploda, a s druge o drvetu koje nosi plod života. Govori dakle o napetosti, prizivajući otajstvo proslave i Isusova božanstva. Prekriveni se križ nosi do oltara, u pratnji upaljenih svijeća. Križ se otkriva u tri stupnja, svaki put uz pjevane riječi: »Evo drvo križa...« te svaki put podižući intonaciju zapjeva. Nakon svakoga od tri zaziva vjernici kleknu i mole u šutnji. Otkriveni se križ stavlja na rub prezbiterija ili ga drže dva službenika, nakon čega započinje klanjanje.
Kod klanjanja križu vjernici, klerici i laici, prolaze ispred križa i časte ga poklecanjem ili ljubljenjem ili pak nekim drugim prikladnim znakom. Zajednica ili zbor za to vrijeme pjevaju stare i dirljive pjesme križu. Osobito su dojmljivi prijekori (»Improperies«) u kojima se čuje Božje pitanje: »Puče moj, što učinih tebi?« Bog svome narodu govori što je sve za njega učinio, a on mu je ipak uzvratio razapinjanjem. U tome se kontekstu nalazi i bizantski element »Trisagion« (Triput svet) koji se obično pjeva i grčkim riječima. Prijekori se prvi put javljaju u 9. st. Tu je i himan iz 6. st. »Usta moja« s antifonom »Križu sveti«. To je izvanredna kompozicija Venancija Fortunata iz Poitiersa. Veliča se drvo križa po kojemu dolazi spasenje i sve to s osjećajnim i poetskim nabojem. Himan unosi svjetlo u tamu kojom odiše obred klanjanja križu.
Treći dio liturgije je sveta pričest. Oltar se pokrije oltarnikom i donese se Presveto s mjesta na kojemu je pohranjeno. Slijedi obred pričesti, počinjući molitvom »Oče naš». Nakon kratke molitve u tišini, mole se dvije molitve: popričesna koja zahvaljuje za život, darovan smrću i uskrsnućem Kristovim, te molitva nad narodom koja je također vazmene naravi, spominjući našu nadu u uskrsnuće s Kristom. Crkva zatim uranja u tišinu iščekivanja Uskrsnuća.
No, otkad ova zemlja u svojoj povijesti nosi Veliki petak, svi zločini su premaleni prema onom koji je čovjek tada učinio. On je ubio svoje vlastito srce, svoju vlastitu životnu silnicu, ubio je samog svog Stvoritelja, Spasitelja, uzdržavatelja, Gospodara neba i zemlje. Možda si još ne možemo pravo predstaviti sav užas ovoga dana, drhtaj čitavog neba i ljudske povijesti i svega što postoji. Možda ćemo to spoznati tek nakon Sudnjeg dana, kad započne vječni život. Isus je uzeo na sebe naše grijehe, naše rane i bolesti, njegove su nas modrice iscijelile. Svi smo mi išli, svaki svojim putem, a Bog je na njega stavio krivicu sviju nas. Bio je poput grožđa koje se gniječi u tijesku, najjadniji čovjek ljudske povijesti, oskvrnjen, izrugan, pogažen, prezren i pribijen na dva balvana - na križ. A bio je jedini čovjek ljudske povijesti koji je bio bez grijeha.
Veliki petak je rječit govor što je ova zemlja, tko je čovjek, što je svijet i kakva je ljudska povijest. Ali, Veliki je petak i silna utjeha. Ako je Bog ušao u tijesak patnje, užasa i masakriranja, ako je bio prognan i raspet, onda sva naša razapinjanja, progonstva, bolesti, smrti, užasavanja, preziri, izrugivanja i ponižavanja imaju smisla i doživjet će pobjedu. S nama je Bog. Kad god ulaziš u neku patnju, bolest, strah, tjeskobu, znaj da su to vrata iza kojih nalaziš Isusa Krista. Tvoja patnja tako postaje susret sa živim Bogom. Zato su patnici blagoslov zemlji, društvu i domovini. Patnja otvara put slave, pobjede, posjedovanja zemlje i života bez kraja. Patnja i prezir čovjekovo su dostojanstvo; progonstvo, muka i gaženje čovjeka nisu više znak neprijateljske pobjede, nisu znak besmisla, poraza, nego naprotiv pobjede, radosti, sigurnosti. Bog je s nama.
Svaka borba za boljeg čovjeka, mučna izgradnja pravednijeg društva, svaki izgubljeni život za dobro drugih od sada je blagoslovljen i pripravljeno mu je kraljevstvo. Patnici su miljenici Božji, oni koji se bore za mir, slobodu i pravdu Božji su najmiliji sinovi.
Veliki petak tako preokreće ljestvicu vrednota. On predstavlja užas svima koji masakriraju, koji počinju ratove i kojima čovjek nije važan, svim karijeristima koji na ovom svijetu hoće slavu, svima koji traže da se o njima govori i piše, svima koji se boje prezira, ogovaranja i klevete. Oni nisu na strani Boga i Bog nije na njihovoj strani. Oni su vječni gubitnici. Veliki petak je potvrda da se isplati živjeti za čovjeka, biti čovjek za druge, stajati uz Boga za čovjeka.
Potrebno je naći trenutak mira, zastati u ovom danu, jer u ovaj dan je zastala ljudska povijest. U ovom danu je uništena naša krivica, izliječene naše bolesti, u ovom je danu izbačen i osuđen knez ovog svijeta, Sotona, neprijatelj čovjeka. U ovom danu su osuđeni svi koji progone ljude, koji ih masakriraju, otimaju im, gaze ih i spaljuju njihova imanja. Ovo je dan poraza za svakog koji je protiv čovjeka. Dan je to velikog razdjeljenja čovječanstva. Ovo je za svakoga od nas dan odluke.
Blaženi oni koji pate, koji tuguju. Blaženi krotki, blaženi mirotvorci, blaženi siromašni duhom, blaženi, jer ovo je njihov dan, ovo je njihov blagdan, njihova pobjeda. Jao nasilnicima, jao onima koji se bogate na tuđi račun, jao onima koji se bore protiv čovjeka, jao onima koji nemaju milosrđa, sućuti i ljubavi, ispružene ruke za drugoga. Ovaj dan je njihov poraz.
Liturgijski simbolički govor
Veliki je petak dan spomena Kristove muke i smrti te liturgijskoga sudjelovanja na tom događaju spasenja, najvidljivijem u postu žalovanja koji se toliko ukorijenio u svijest rane Crkve da se taj običaj na Zapadu proširio na sve petke i subote u godini. Prema svjedočanstvu iz 2. st., post je bio strog, bez uzimanja ikakvoga jela i pića četrdeset sati. Voda i kruh bili su dopušteni samo bolesnicima i slabima. Taj post nije korizmen, tj. pokornički, već vazmen, jer govori o življenju prijelaza iz muke u uskrsnuće.
Najzanimljivija imena kojima se nazivao Veliki petak u prošlosti svakako su ona koja u sebi kriju pripremu za Uskrs. Tako se može naći naziv »Petak prije velike noći« ili »Feria sexta maior«, tj. Veliki petak. Stare galske knjige Veliki petak i subotu zovu zajedničkim imenom »biduana« (dvodnevlje). Od sadašnjega nazivlja, pozornost privlači njemačko ime, »Karfreitag«. U pozadini se krije staronjemački izraz koji znači »sprovodni jecaj, jauk«, povezujući to s Kristovom mukom.
Dok u prvim stoljećima kršćani nisu imali posebno liturgijsko slavlje na Veliki petak, u 4. st. oblikovala su se različita neeuharistijska slavlja. U Jeruzalemu su se vjernici okupljali ujutro na Golgoti radi klanjanja Kristovu križu, a popodne su se okupljali radi službe Riječi s čitanjem navještaja Muke. Upravo je u Jeruzalemu postojala težnja da se ponovno predstavi Kristov život na liturgijski način, povezujući to s opisanim mjestima i vremenima, te je kao takva nadahnula i zapadnu liturgiju Velikoga tjedna. U početku je dostajala služba Božje riječi, a tamo gdje su Crkve posjedovale relikvije Svetoga križa _ što je prema predaji bio slučaj u Rimu od 4. st. _ ubrzo se uvodi obred klanjanja križu.
Točniji podaci o liturgiji toga dana postoje tek od 7. st. Križu su se osim klerika klanjali i laici, a osim dva starozavjetna čitanja, čitala se i Muka po Ivanu. Svečana molitva vjernika zaključivala je tu liturgiju, sve dok u 7. st. nije došlo do uvođenja svete pričesti na taj dan. Tijekom srednjega vijeka (osobito od 10. st.), ono što je u početku bio jednostavan obred pričesti, razvilo se u »misu pretposvećenih darova« (missa praesanctificatorum) s umetkom nekih dijelova euharistijskoga slavlja, ali bez euharistijske molitve. Ta se liturgija slavila oko sata smrti Gospodnje, to znači poslije devetoga časa (oko 15 sati), no u kasnome srednjem vijeku ta se služba premjestila ujutro. U slavlju prije podne izgubljen je liturgijski smisao, te se 1955. ponovno vraća vrijeme slavlja na deveti čas. Danas o tome ne postoje detaljniji propisi, pa je - ako pastoralni razlozi to zahtijevaju _ tu liturgiju moguće slaviti i kasnije.
Boja koja se koristi u liturgiji je crvena, boja mučeništva i pobjede (a ne crna kao nekada), čime se naglašava da ovaj dan nije dan tuge, već razmatranja smrti Kristove kao izvorišta našega spasenja. Jednostavnost ustroja ujedno je i snaga izražajnosti ovoga slavlja. Bez posebnih uvodnih obreda liturgija započinje gestom prostracije ili klečanja. Službenici dolaze do oltara koji je ogoljen i prostiru se pred njim. Svećenicima se preporučuje da učine gestu prostracije koja je puno izražajnija od klečanja, a ujedno je i rijetka u liturgiji na Zapadu.
U liturgiji Riječi prvo čitanje pruža ujedno i usmjerenost čitanja Kristove muke u liku Sluge Gospodnjega (»on grijehe mnogih ponese na sebi«). Drugo čitanje iz Poslanice Hebrejima govori o uzvisivanju velikoga svećenika Krista koji je postao početkom spasenja. Zatim se čita ili pjeva evanđeosko izvješće o Muci iz Ivanova evanđelja. Način je jednak onome na Cvjetnicu: bez svijeća, tamjana, bez pozdrava puku i bez znaka križa.
Tipičan je element Velikoga petka litanijska molitva vjernika; tipična zbog svoje prepoznatljivosti, jer je to izvorno svjedočanstvo prvotnoga kršćanstva koje je ostalo do naših dana, dok je molitva vjernika koju danas nalazimo u euharistijskome slavlju bila zapostavljena i obnovio ju je tek Drugi vatikanski sabor. Najprije se najavi tema nakane, a zatim slijedi kratka stanka i na kraju zaključna molitva.
Drugi dio liturgije Velikoga petka obilježen je klanjanjem križu, koje u svojoj dinamici s jedne strane govori o drvetu kao nositelju smrtnoga ploda, a s druge o drvetu koje nosi plod života. Govori dakle o napetosti, prizivajući otajstvo proslave i Isusova božanstva. Prekriveni se križ nosi do oltara, u pratnji upaljenih svijeća. Križ se otkriva u tri stupnja, svaki put uz pjevane riječi: »Evo drvo križa...« te svaki put podižući intonaciju zapjeva. Nakon svakoga od tri zaziva vjernici kleknu i mole u šutnji. Otkriveni se križ stavlja na rub prezbiterija ili ga drže dva službenika, nakon čega započinje klanjanje.
Kod klanjanja križu vjernici, klerici i laici, prolaze ispred križa i časte ga poklecanjem ili ljubljenjem ili pak nekim drugim prikladnim znakom. Zajednica ili zbor za to vrijeme pjevaju stare i dirljive pjesme križu. Osobito su dojmljivi prijekori (»Improperies«) u kojima se čuje Božje pitanje: »Puče moj, što učinih tebi?« Bog svome narodu govori što je sve za njega učinio, a on mu je ipak uzvratio razapinjanjem. U tome se kontekstu nalazi i bizantski element »Trisagion« (Triput svet) koji se obično pjeva i grčkim riječima. Prijekori se prvi put javljaju u 9. st. Tu je i himan iz 6. st. »Usta moja« s antifonom »Križu sveti«. To je izvanredna kompozicija Venancija Fortunata iz Poitiersa. Veliča se drvo križa po kojemu dolazi spasenje i sve to s osjećajnim i poetskim nabojem. Himan unosi svjetlo u tamu kojom odiše obred klanjanja križu.
Treći dio liturgije je sveta pričest. Oltar se pokrije oltarnikom i donese se Presveto s mjesta na kojemu je pohranjeno. Slijedi obred pričesti, počinjući molitvom »Oče naš». Nakon kratke molitve u tišini, mole se dvije molitve: popričesna koja zahvaljuje za život, darovan smrću i uskrsnućem Kristovim, te molitva nad narodom koja je također vazmene naravi, spominjući našu nadu u uskrsnuće s Kristom. Crkva zatim uranja u tišinu iščekivanja Uskrsnuća.
Komentiranjem pristajete na Uvjete korištenja:
U komentarima je zabranjeno otvoreno vrijeđanje, bez obzira o kakvom je vrijeđanju riječ i na koga se odnosi. Ukoliko se ne slažete sa člankom ili nečijim mišljenjem slobodno to komentirajte, ali argumentirano i bez uvredljivih izraza.
Prilikom pisanja komentara pridržavajte se osnovnih pravila komuniciranja. Autori komentara prilikom pisanja moraju imati na umu da njihove IP adrese nisu zaštićene ni po kojoj osnovi i u skladu s tim trebaju paziti na sadržaj komentara za koji su sami odgovorni!
Korisničke komentare caportal.info u bilo kojem trenutku može ukloniti s portala bez prethodne najave.
Komentari su djelo i osobno mišljenje naših posjetitelja, caportal.info ni na koji način ne odgovara za njih, kao ni za eventualne reakcije.