Svi mi u životu plivamo u moru izbora… Biramo mjesto pod suncem, boju kože roditelje , školu , način razmišljanja , genetsku strukturu unutar nas. Ma sve nam je kao na dlanu postavljeno. Volja te imati pjegice , crnu , bijelu plavu, šargasto-pirgastu kosu… Oči zelene , crne , mutne , prozirne, nebesko plave.
Možemo birati i to hoćemo li se roditi s nogama ko u Lepe Brene , iksicama , oksicama ili glupim normalnim nogama koje samim tim i ne služe svojoj svrsi , jer tko je vidio danas imati išta normalno ,a još manje - ne daj Bože biti normalan ? To ljude jednostavno baca u bed..
I sve je to divno krasno kada živiš kao lafčina, supersonična genetska modifikacija po svom vlastitom izboru, u svom vlastitom svemiru , po vlastitim usvojenim normama… No ne bez kraja i konca.
Uvijek se nađe , kao po pravilu, nekakav entitet koji će uzburkati vode, unijeti pomutnju, zbuniti filozofe , poljuljati stoike… U ovoj prelijepoj bonaci života koje živimo svatko u svojim ljuskama , odroni se po koji kamenčić s bližnjih obala i zatalasa površinu. I kada ti se čini da su sve stvari već izabrane, da je sve na svom mjestu , nebo pred tebe stavlja karmički zadatak birati između svijetla i tame; između prekrasnih konja koji će orati i galopirati stepama i beskrajnim vidicima ove plodonosne zemlje i kuhanih nogica koje , ne da će dati poseban šmek prvosvibanjskom grahu , nego će nam i svijetliti kada sva druga svijetla nestanu – poput one kristalne bočice koju malecki hobit , zla ne misleći, dobi od prelijepe vile iz Gospodara prstenova.
I što onda ?
Misliš se , misliš… Na um ti padaju sve one prekrasne scene nesputane slobode i galopa . Pred tvojim očima nižu se scene cvjetnih livada .. no stomak kruli gladan nekog iskonskog prismoka ( kak bi to ruski rekli ) i ma koliko se zanosio proradi u tebi odjedanput ona stara mazohistička čežnja od sedmog stoljeća…
I ne prođe tren a ti si već kao praščić Babe kojeg nesebično tove za neke nove gozbe , u poznatom dvorcu iz kojeg , unatoč tomu što ćeš ostati gladan , dopire svijetlo… Iskonsko svijetlo koje nije stavljeno po krevet nego na stol da svijetli i osvijetli sve u kući…
I prazne frižidere i neutješna lica i bolesnike po kutovima i prekrasne urese od čipke koje pletu paukovi kojih već odavno nema… Ali neka svijetli... Ta pisano je …. Oci jedoše kiselo grožđe a sinovima trnu zubi… ali neka svijetli… I Lucifer je kažu svijetlonoša.