Kvaliteta usluge pri dnu, troškovi administracije iznad europskih standarda!

Usprkos značajnoj međunarodnoj financijskoj i tehničkoj pomoći, implementiranoj posljednjih godina, te, u izvjesnoj mjeri, poboljšanim upravnim procedurama, općine i gradovi u BiH, ne pružaju dovoljno osnova za nezavisno praćenje i vrednovanje rada vlasti tokom, ili nakon mandata.

Manjak potrebnih informacija, preciznih parametara i sistematskog praćenja promjena tokom mandatnog perioda, uz lošu informiranost građana o radu lokalnih vlasti, onemogućava realnu procjenu stvarne uspješnosti rada bilo kojeg načelnika općine.

U takvim uslovima se sve na kraju svede na paušalne ocjene, izabrani predstavnici vlasti na lokalnom nivou, jednostavno, što god naprave, svoj rad mogu predstavljati kao uspješan, a građani nisu u mogućnosti objektivno pratiti rad načelnika tokom mandata, pa da to, eventualno, bude osnova za pokretanje procesa opoziva načelnika (a ne da opozivi budu politički motivirani), niti mogu donijeti razumnu, na činjenicama baziranu, odluku tokom lokalnih izbora - jedan je od zaključaka izvještaja CCI-a o stanju kvaliteta života građana u općinama BiH, u segmentima u kojima potpunu ili djelomičnu nadležnost ima lokalna uprava.

Izvještajima je obuhvaćeno 11 općina i gradova i to: Tuzla, Novo Sarajevo, Mostar, Doboj, Pale, Foča, Trebinje, Široki Brijeg, Livno, Bijeljina i Zenica, a izvještaji za preostale 3 općine/grada obuhvaćene Projektom, Banjaluku, Bihać i Travnik, biće objavljeni naknadno.

„Iako je, kao posljedica financijske krize, punjenje općinskih budžeta u 2009. godini manje, u prosjeku, za oko 30%, i dalje se ne čini ništa na smanjenju javne administracije.

I dalje smo, po broju uposlenih činovnika u lokalnoj upravi, daleko i od susjeda, a pogotovo od standarda Evropske unije“, izjavio je Siniša Bencun, menadžer projekta CCI-a.

„Dok je standard kojem teže neke zemlje u okruženju 1-1,5 promil u odnosu na broj stanovnika, ili dok u Sloveniji lokalne zajednice imaju otprilike 2 činovnika na 1000 stanovnika, u Mostaru, Bihaću i Trebinju taj odnos je mnogo lošiji, i iznosi čak 5 uposlenih u lokalnoj administraciji na 1000 stanovnika, pri čemu to, da bi apsurd bio veći, ne osigurava bolju kvalitetu usluga koji administracija pruža građanima. Glomaznost administrativnog aparata je sveprisutna, a upravo za plate i naknade uposlenih u nekim općinama izdvaja se i do četvrtine lokalnih budžeta.“

Izdvajanja za odborničke/vijećničke naknade variraju od 200 pa čak do 1.225 KM, koliko mjesečno dobivaju odbornici u Doboju.

Iako se slabije punjenje budžeta osjetilo već početkom godine, općine su rebalanse budžeta počele donositi tek sredinom godine u Republici Srpskoj, a u FBiH tek u 9. mjesecu.

Rebalansima su se na najvećem udaru našli materijalni troškovi lokalne administracije, zatim izdvajanja za sport i kulturu, kapitalne investicije, a u jednom broju općina i obrazovanje i zdravstvena zaštita. Iako izdvajanja za socijalnu zaštitu nisu direktno smanjivana, neće biti pružen isti nivo kvaliteta socijalne zaštite kao u 2008. godini, obzirom na povećanje zahtjeva za socijalnu pomoć, poskupljenja hrane (za javne kuhinje), poskupljenje smještaja u ustanove, te nova zakonska rješenja (u RS) koja predviđaju povećanje iznosa za određene vrste pomoći.

Iako usvojene u nekim općinama, mjere za suzbijanje efekata ekonomske krize nisu dale željeni učinak.

Kvaliteta i cijena komunalnih usluga drastično varira u pojedinim općinama. Odvozom čvrstog otpada u promatranim općinama obuhvaćeno je od 50-80% domaćinstava. Na gradske vodovode priključeno je oko 50% domaćinstava općina Foča i Široki Brijeg, a preko 90% u općinama Tuzla, Zenica i Novo Sarajevo. Gradske toplane uglavnom nisu likvidna poduzeća, i bez subvencija lokalnih budžeta ne bi mogle pružati kvalitetne usluge građanima.

U oblasti putne infrastrukture, za izgradnju novih i rekonstrukciju postojećih asfaltnih putova izdvajanja iz lokalnih budžeta najveća su bila u Bihaću, čak 20% od ukupnog budžeta, a najniža u Mostaru, nešto ispod 3%. Većina općina drži prosjek oko 8% od budžeta općine za ovu namjenu.

U oblasti obrazovanja, općine najvećim dijelom nemaju obavezu izdvajanja budžetskih sredstava, ali ih zakon o lokalnoj samoupravi ne sprječava da to rade u interesu građana.

Tako imamo situaciju da općine N. Sarajevo, Zenica, Tuzla i Pale izdvajaju manje od 1% za obrazovanje, dok općine Bijeljina, Trebinje i Travnik izdvajaju oko 4,5% iz svojih budžeta za obrazovanje. Uzme li se u obzir i kreditni aranžman općine Bijeljina za izgradnju Centra za visoko obrazovanje u 2008. g., taj postotak u ovoj općini iznosi čak 8,6%.

Posebno izdvajamo Grad Mostar, u kojem vlast, interesantno je, ima novca za održavanja preglomaznog administrativnog aparata,  a dozvoljava da u 21. vijeku grad, sa ambicijom da postane regionalni centar, ostaje bez jedne od najstarijih kulturnih institucija u Hercegovini – Narodnog pozorišta Mostar, koje se nedavno, zbog nebrige gradske vlasti, obavilo crnim zastorima.

To je, naravno, tek jedan od pojavnih oblika blokade normalnog života u Gradu, uslijed neodgovornosti najjačih političkih partija, koja je kulminirala nesposobnošću gradskih vijećnika, da se, više od godinu dana nakon izbora, dogovore oko izbora gradonačelnika.

Preliminarni nalazi o stanju kvalitete života građana u spomenutih 11 općina su ukazali na značajne razlike u kvalitetu života u promatranim općinama, uzrokovane, kako naslijeđenim stanjem u određenim segmentima, tako i individualnom sposobnošću svake od jedinica lokalne uprave i kvalitetom usluga koje one uspijevaju osigurati, za svoje građane, stoji u priopćenju CCI.