Razgovor sa književnikom Milom Stojićem

Neobično je razgovarati s književnikom Milom Stojićem u ambijentu Počitelja, umjetničkog grada. Čovjek koji je za svoje pisanje dobio brojne nagrade, za posljednju objavljenu zbirku poezije “Među zavađenim narodima” dobio je Godišnju nagradu Društva pisaca BiH za najbolju knjigu objavljenu u 2009., koja će mu biti uručena u svibnju. U trećoj životnoj dobi, kaže u razgovoru za naš list, sve više se vraća svom zavičaju.

Nakon 40 godina života u Sarajevu, nagrada Društva pisaca prva je koju dobivate u tom gradu. Kako to?
- Ne znam, ja sam dobivao mnogo nagrada, možda i previše. Dobivao sam nagrade u Beogradu, Novom Sadu, u Beču…, ali u Sarajevu nisam. Valjda nitko nije 'prorok u svom selu', kako kažu. Ova mi je nagrada zato draga jer je to ipak moj grad. Ja nemam drugog grada osim Sarajeva i ne mislim ga mijenjati. Iako, nikada gradovi ne daju nagrade, nego žiriji. Zato i ovom prigodom zahvaljujem žiriju što mi je dodijelio tu nagradu, cehovsku nagradu, koju mi daju moje kolege.

Zbirka nosi naziv “Među zavađenim narodima”. Koliko dugo živite među zavađenim narodima?
- Mi svi živimo među zavađenim narodima. To je metafora koja se odnosi na Bosnu, ali se odnosi i na sve druge zemlje: na Njemačku i dr. Ljudi kojima nacionalno nije na prvom mjestu uvijek imaju problema s tim. Živjeti među zavađenim narodima znači pojmiti realnost našeg života kao neki izbor. Taj život je moj izbor i mislim da nigdje nema boljeg izbora.

Koliko možete govoriti o pripadnosti jednom narodu? Koliko osjećate to?
- Pripadnost jednom narodu nije ljudska zasluga. Mi smo rođeni kao pripadnici određenih naroda i ne smijemo iz toga nikada izvlačiti nikakvu prednost. Ja nikada nisam nijekao svoju nacionalnost ni u socijalizmu, nikad nisam nijekao ni svoj jezik. Ja sam pisao hrvatskom varijantom jezika i u socijalizmu i nisam zbog toga imao većih problema. Nacionalnost je nešto što nije ljudski izbor, ali ljudski mora biti da tu našu nacionalnost učinimo prihvatljivom i drugima s kojima živimo jer nismo samo na svijetu.

Koliko danas pisci vode računa o jeziku?
- Cijeli ovaj rat je na neki način izišao iz nekog jezičnog problema koji ja nikad nisam osjećao toliko bitnim. Južnoslavenska skupina, novoštokavski govori imaju svi jedan jedinstveni korijen, mi se razumijemo. To što se on distribuira različito, u ovom slučaju nacionalnim atributima, to je prije svega po mom mišljenju politički. Ja sam u Beču kao profesor na sveučilištu uvijek imao to pitanje: 'Razumiju li se oni dolje?'. Onda sam odgovorio: 'Moraju se puno potruditi da se ne razumiju'. Jer dok god ovdje ne treba prevoditelj, to je suveren jezik. A mi ovdje svi govorimo tako da se možemo razumjeti, odnosno ako se ne želimo razumjeti onda to više nije stvar jezika, nego negacije jezika. Ja mislim da je jedina definicija ono što je pokojni Miroslav Krleža napisao: Govorimo jedinim jezikom, kojega jedni zovu hrvatskim, drugi srpskim, treći bošnjačkim. Ja u tom ne vidim ništa loše. Ako netko želi da jezik kojim govori nosi ime njegove nacije, to nema ništa loše, s tim da moramo priznati i drugima da i oni imaju to isto pravo.

U ovoj zbirci govorite i o zavičaju. Koliko je za jednog pisca važan zavičaj?
- Hercegovina prije svega ima neke od najznačajnijih liričara uopće u južnoslavenskim književnostima; ako spomenem npr. Šantića, Dizdara, Šimića. Međutim, hercegovački pjesnici nakon Drugog svjetskog rata, pogotovo ovi mostarski, veličali su zavičajnost na način kampanilizma, veličalo se Mostar, Počitelj, vino, loza, sunce itd. Ja sam kao mladić prema tome imao veliku averziju jer sam vjerojatno čitao bolje pisce i moj izbor je bio drukčiji. Međutim, budući da starim vraćam se u Hercegovinu, vraćam se u zavičaj jer prve slike koje čovjek vidi u životu, zapravo na neki način odrede cijeli njegov život. Ja sam svoje prve životne slike i svoja iskustva vidio u Hercegovini, u Ljubuškom. Ljubuški je jedinstven grad, jedini kao takav u zapadnoj Hercegovini. Tu sam proveo svoje četiri gimnazijske godine i stekao najljepša iskustva. Živio sam u Ljubuškom s Bošnjacima muslimanima, bilo je nešto Srba, u jednoj gradskoj orbiti koja nije ni pod kakvim pritiskom; ona je bila slobodna i mi smo bili slobodni. Tu smo zajedno živjeli Munib Delalić i ja, zajedno smo počeli pisati pjesme i ostali smo prijatelji do dana današnjega. Ljubuški me možda odredio dominantno u mom životu.

Koliko se danas zadržao taj duh slobode i otvorenosti?
- Ne znam. Mi živimo u poslijeratnom vremenu, kad su se napravili veliki zločini. Današnje političke elite nemaju više snage za rat, a ne žele mir jer bi izgubili svoje privilegije. Danas je priča o Hrvatima, Srbima i Bošnjacima u BiH bojim se jedino vezana uz privatne posjede, feude, za interese koji artikuliraju ljudi koji nisu do kraja časni, koji se ničim nisu afirmirali u našim životima. Napravite anketu među građanima Mostara koliko cijene aktualne hrvatske političare, pa ćete vidjeti. Međutim, oni po svaku cijenu žele zadržati moć koju su osvojili i u tom smislu njih ništa ne košta da i dalje proizvode netrpeljivosti, laži, priče o ugroženosti jezika, priče o ugroženosti naroda, a zapravo ništa ne rade da se poboljša položaj tog naroda, da se poboljša povratak prognanih, da se poboljša tragična situacija u kojoj mi još uvijek živimo. Mi još uvijek živimo u nama zadanim modelima koje su nam nametnuli rat i vođe i vrlo je mučno i teško uopće ostati svoj i ostati normalan u cijeloj toj našoj priči.

Koliko uspijevate i do kada ćete uspijevati ostati svoji?
Moj uspjeh nije bitan. Ja sam u trećoj životnoj dobi i mislim da ja neću doživjeti neko bitnije poboljšanje. Ali vjerujem da će jednog dana ovi ljudi ovdje živjeti bolje, da će uvidjeti prednosti različitosti, da će uvidjeti ljepotu zajedništva, ljepotu pluralizma koju ja već sad uviđam, ali nažalost nisam u većini.

Sarajlije iz Hercegovine
U neformalnom druženju, uz prijatelje umjetnike, novinare i ljubitelje umjetnosti Mile Stojić i Ahmed Burić u subotu navečer u Počitelju su predstavili svoje najnovije knjige poezije: Stojić “Među zavađenim narodima”, knjigu poezije za koju je dobio Godišnju nagradu Društva pisaca BiH za najbolju knjigu objavljenu u 2009., i Burić svoju drugu knjigu poezije “Posljednje suze nafte i krvi”. Obadvojica podrijetlom Hercegovci i dugogodišnje Sarajlije, nisu slučajno odabrali Počitelj za promociju svojih knjiga. U razgovoru za naš list govore o stvarnosti u kojoj žive, Hercegovini i nacionalizmu.